Borovica, Vareš, Sarajevo... bile su česte, ako ne i svakodnevne destinacije mojih roditelja kao i mnogih drugih stanovnika.
U Bosni i Hercegovini vodio se skladan život, sve dok je rat nije poharao. Upravo ta 'ratna' 1993. godina, godina je mog rođenja. Rođena sam u Kiseljaku kao posljednje, četvrto dijete u obitelji. Ratna zbivanja raselila su Varešane i Borovičane po cijelom svijetu. Rat je sve spalio, porušio, devastirao... i sada, nakon 17 godina, napokon sam proboravila neko duže vrijeme u našem prekrasnom zavičaju.
Borovicu i Vareš posjećivala sam još kad sam bila manja. Ta mjesta ostala su zauvijek urezana u naša srca zbog svih lijepih trenutaka provedenih tamo. Iako nisam tamo živjela, volim ih. Oduvijek uz ime 'Borovica' vežem brda, doline, livade, gdje koja stijena...ali sada, kada sam odraslija, uz to zvučno ime vežem puno više od brda i prekrasnog krajolika. Kad samo pomislim da je Borovica mjesto mladosti mojih roditelja, i ne samo njih, kada zamislim prekrasne zore uz sunce, vesele dječje glasiće na svježem i tako čistom zraku, kada vidim narod kako vrijedno svojim nogama korača prema Požeblju... shvatim da Borovica ima puno svojih kvaliteta, prednosti i ljepota koje nisu odmah oku vidljive.
Sa svojim rođacima šetala sam putićima Borovice. Uz krivudavu cestu negdje proviri potok sa čistom, pitkom, hladnom vodom. Ima nekoliko srušenih i spaljenih kuća koje su posljedica rata. Ipak, oni najustrajniji izgradili su svoje kuće ponovno i tako vratili živost Borovici. Borovičani su vrlo pobožni pa često idu na Sv. Misu, bila ona u Donjoj ili Gornjoj Borovici. Vozeći se cesticom punom zavoja stigli smo i do grada Vareša. I njega sam posjećivala kada sam bila manja, ali nikada nisam proboravila duže od 3 dana zbog škole ili neke druge obveze. Vareš je također stradao u ratu, stoga se nađe poneka porušena kuća. Prije rata Vareš je bio grad u kojem je sve vrvilo od posla zbog čega je zaslužna stara željezara koja danas više nije u pogonu. Cijelim gradom uz cestu teče brza i bistra riječica Stavnja. Grad je okružen brdima. Ponegdje i na brdu mogu se vidjeti kuće do kojih vode mali strmi putići. Osim prekrasnog zavičaja, ono što mi se utisnulo u pamćenje su Varešani i Varešanke. Ljudi su vrlo ljubazni i otvoreni. Iako su stanovnici kršćanske i islmske vjeroispovijesti nema velikog raslojavanja. Tako sam i ja stekla puno prijatelja.
Nekoliko puta otišli smo u Sarajevo. Taj glavni grad Bosne i Hercegovine također ima svoje ljepote. Veliki centri, brojne džamije, ulice pune ljudi svih uzrasta koji idu prema svojim poslovima, fakultetima i još mnogo toga ostavilo je dojam na mene.
Glavno šetalište u Sarajevu je Baščaršija. Osim odličnih ćevapa, pita, bureka, brojne ostale namirnice, suveniri, odjeća i sl. ima pristupačnu cijenu. Posjetila sam i Vitez i Visoko. Ta dva gradića slična su Sarajevu, ali osjetno manja.
Ipak, posebno me se dojmio moj rodni grad, Kiseljak. Kiseljak je manji gradić u srcu Bosne. Ima nekoliko spomenika u čast poginulima u ratu. Na njemu rat nije ostavio tako velike posljedice. Ono što je svima prva asocijacija na Kiseljak je izvor kisele vode u središtu gradića.
Očarana svojim rodnim gradom krenula sam natrag u Vareš. Posljednji dan posjetili smo živopisni grad Bobovac. U čast spomena na kraljicu Katarinu kralj i kraljica obišli su sva mjesta u kojima je Katarina stolovala. Tako su stigli i u kraljevski grad, Bobovac. Mjesto na kojem je stolovala Katarina je na vrhu brda. Živjela je u kamenoj utvrdi koja je taj dan, 4. 07. 2010. privukla mnoge znatiželjnike, pa tako i mene.
Čuli smo nekoliko legendi o kraljici Katarini, a zatim se vratili programu kojeg su osmislili domaćini.
Bilo je tu srednjovjekovnih igara, kralj je održao govor, Borovičanke obučene u narodnu nošnju pjevale su tradicionalne borovičke napjeve i tako je stvoren ugođaj srednjeg vijeka. Puni dojmova krenuli smo prema Varešu.
Dva tjedna u našem prekrasnom zavičaju tako su brzo prošla. Već je došao kraj moje pustolovine i bilo je vrijeme za povratak kući. Pomalo tužna jer odlazim od mjesta za koje me veže puno toga, ali i sretna jer ću vidjeti svoju obitelj i prijatelje krenula sam prema Zagrebu. Volim i ovaj kraj u kojemu živim, ali ipak, Borovica, Vareš, Kiseljak zauzimaju posebno mjesto u mom kao i, vjerujem, u Vašim srcima. Jer ipak sada ostaju vjera, nada i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav, bila ona prema rodnom kraju ili nečemu odnosno nekomu drugom.