Nikola Šimić, po dolasku u Vareš u lipnju 1999. godine osniva privatno poduzeće "Šimić-prom d.o.o." koje uspješno posluje i danas, zapošljavajući deset radnika. Za naše prilike nije nevažno napomenuti kako su ti uposlenici prijavljeni, osigurani i uredno plaćeni.
U njemačkome gradu Augsburgu u rujnu 1996. godine održan je prvi poslijeratni – i po broju sudionika (više od 500!) zacijelo nenadmašeni – susret Varešana, o kom smo izvijestili u "Bobovcu" broj 22. Bilo je to vrijeme kad su se kovali prvi povratnički planovi pa su u to ime ondje nazočili vojni, politički i vjerski predstavnici Hrvata Vareša, a fra Mato Topić je tom prilikom zapisao: "Bilo je tu i ozbiljnih razgovora u kojima su se prognanici raspitivali koji je to pravi način povratka, kakva je sigurnost življenja i kakva je mogućnost otvaranja malih poduzeća, kako bi se nastavilo živjeti tu gdje se poniklo, ali od rada svojih ruku." Ta se ozbiljnost testirala u godinama što su uslijedile i vrijedi spomenuti da su se, drugima za primjer, vratila trojica ljudi koji su organizirali susret, potvrđujući time svoju inicijativu i poduzetnost. Jedan od njih je Nikola Šimić iz Borovice i tu započinje njegova povratnička priča.
Djelatnost poduzeća prvotno se bazirala na transport građevnog materijala, bilo da je riječ o odvoženju otpada s ruševina ili dovoženju materijala za obnovu. Nikola je dobro uočio povratničke potrebe i iz Njemačke uvezao kamion za takve transporte. Isto tako, zapazio je problem prijevoza školske djece s područja Borovice, Duboštice i Pogari, te nabavio dva kombibusa i sklopio ugovor s vareškim "Autotransom" o obavljanju javnog prijevoza na tim relacijama. Naoko, taj biznis čini se jednostavnim i neupitnim jer Nikola nema konkurencije. Međutim, ako se okrene drugu stranu medalje, ta prijevozna sredstva svakog radnog dana moraju sići s asfalta i prijeći 26 kilometara izlokanog makadama, zbog čega su troškovi održavanja vrlo nepredvidljivi, a o rentabilnosti najbolje kazuje primjer djevojčice Gabrijele Marić iz Donje Borovice koja je jedno vrijeme bila jedina putnica. Dakle, radni vijek vozila u takvim uvjetima bitno je kraći, iako se pri kupnji vodi računa o tome da ona budu robusna. Situacija je svako malo otežana eksploatacijom šume kada javni putevi postanu uzurpirani i užasno blatnjavi. A kada se svemu pridoda zima i zametenost lokalnih putova, biti vozač na tim relacijama postaje posljednje zanimanje koje bi čovjek u vareškoj okolici poželio. Stoga se Nikolinu prijevozničku zauzetost za đake i ostale stanovnike rodnog sela, ali i susjednih sela, donekle može promatrati i kroz sentimentalnost, pri čemu ekonomska isplativost ostaje diskutabilna. No, njegovo je objašnjenje u tome da čovjek prije nego počne kukati, treba pokušati pomoći sam sebi. Trenutačno o Nikolinom prijevozu ovisi 22 djece, a u vrijeme kad su đaci na odmoru prijevoz se vrši triput tjedno kako stanovništvo ne bi ostalo izolirano i uskraćeno za svoje potrebe. – Nekoć su iz dviju Borovica, iz Duboštice i s Pogari išla četiri autobusa, a vozilo se u tri smjene – prisjeća se Nikola nostalgično, podastirući informacije za naš list. U međuvremenu je imao poslovni aranžman i s poduzećem "BBM Amfibolit" za koje je tijekom pet godina obavljao prijevoz radnika do kamenoloma na Koti. Ta je suradnja bila korektna, a obustavljena je zbog smanjenja obima poslova na Koti, kazuje Nikola.
Osim prijevozničkih usluga, u poslovnom prostoru koji je imao još prije rata Nikola je otvorio frizerski salon, koji također radi i danas. A zatim se počeo baviti i trgovinom. Godine 2003. od Ante Kristića preuzima trgovinu na ulazu u stari dio grada, koja se s vremenom razvila u solidno opskrbljenu samoposlugu. Par godina kasnije otvara trgovine u Donjoj i Gornjoj Borovici. I tu je riječ o susretljivosti prema sumještanima jer njihova malobrojnost i skromne umirovljeničke potrebe teško da mogu opravdati držanje prodavnica u oba mjesta. U novije vrijeme preuzeo je i trgovinu na Pogari.
Nadasve, poduzeće "Šimić-prom" svih proteklih godina stavljalo se na raspolaganje Općini Vareš, kao i Mjesnoj zajednici i župi Borovica u pogledu prijevoza robe i putnika. Nikola se prisjeća da su razvoju njegova poduzeća u poslovnim počecima prije desetak godina presudno pridonijeli angažmani koje je imao od strane svih triju župa vareške općine, odnosno njihovih župnika. Tada su se povratnički objekti obnavljali znatno više nego danas.
Prilike su se otada mijenjale, na žalost ne baš nabolje, ali poduzeće je ostalo na čvrstim nogama. Zacijelo zahvaljujući i tome što Nikoli nije teško uz vlasničke brige i poslove preuzeti na sebe i dio radničkih obveza, posebice oko prijevoza. Za kraj razgovora o poduzetničkoj klimi i stanju u Varešu sačuvao je poruku ili bolje reći ukor poslovičnoj neinventivnosti vareškog čovjeka.
– Možemo mi kriviti koga hoćemo, ali prvi krivci za ovakvo stanje smo mi sami jer premalo je poduzetničkog duha, ulaganja, i uopće zalaganja za promjenu stanja – zaključio je Nikola.
Piše M. Marijanović
List Bobovac