Molitvu „Životna istina“ koja je svaku večer bila na usnama mnogih borovičana držala nas je u pripravnosti za „sestricu smrt“. Ovu molitvu naučili su nas naši pučki misionari koji su svojom jačinom glasa željeli, a mogu reći i uspjeli, usaditi je u naša srca.
Naučili smo je napamet i postala je naša svakodnevna molitva koja nas drži u duhovnoj budnosti, svjesni da se sve jednom svršit mora, ma koliko ovaj zemaljski život trajao, ali vječnost ostaje.
S vjerom u vječni život, svršila je svoje zemaljsko putovanje u 96 godini života, naša draga pokojna tetka Luca Kostić (Mijačeva).
Prije tri godine našoj mrežnoj stranici dala je intervju o svome životu.
Upitana: Kako provodi svoje staračke dane? Odgovorila je da vrijeme provodi u šetnji
a najviše da moli Boga.
Zato mi koji smo je poznavali od djetinjstva i koji smo vezani krvnom vezom, možemo svjedočiti da je pokojna tetka Luca, bila žena vjere i potpunog predana u Božje ruke.
Bila je pobožna žena, koja je posebno gajila pobožnost Srcu Isusovu. Svakog prvog petka u mjesecu, redovito je pristupala sakramentu pomirenja i sudjelovala na Misi i svetoj pričesti.
Sjećam se kad bismo joj pomagali kupiti sjeno, ili bilo što raditi, na njezinom Cokovcu, kad god bi zazvonilo zvono u podne prekidali bi rad i molili Anđeo Gospodnji.
Plod njezine vjere i molitve je duhovno zvanje, njezine jedine kćeri Mare s.Edite, koju je do kraja svoga života pratila svojom molitvom.
Poštivala je i voljela sve svećenike, redovnike i redovnice iz Borovice. Zato su vrata njezine kuće uvijek bila otvorena za župnike koji su rado kod nje navraćali.
Radovala se svakom novom duhovnom pozivu iz Borovice i pratila ga molitvom.
Redovito se odazivala na pozive za slavlje redovničkog zavjetovanja.
U sjećanju mi je ostala jedna zgoda iz Šibenika, kada smo s.Jozepka i ja imali svoje prve zavjete. Pozvali smo tetku kojoj nije bilo teško doći iz daleke Borovice u Šibenik da uzveliča naše slavlje. Bila je u borovičkoj nošnji, šetajući kroz šibensku kalalargu mnogi su turisti fotografirali njih žene u nošnji, a tetka je duhovito dobacila, oni bi nama trebali platiti što nas fotografiraju, na što smo mi svi gromoglasno nasmijali kao da smo na varošma.
Bog joj je bio milosrdan i u teškim danima progonstva, kad je svoje staračke dane provela u zajedništvu sina Ilije i nevjeste Josipe, koji su joj do zadnjega dana njezinoga života iskazivali poštovanje i ljubav.
Koliko god ovaj zemaljski život bio dug, mi smo putnici na zemlji, i moramo prijeći na drugu stranu obale gdje nas čeka neprolazni-vječni život.
„Sve se jednom svršit mora samo vječnost ostaje,
vječna slava spašenima, vječna muka za sve zle.
Raspeti moj Spasitelju duši mojoj sada daj
pokajanje, oproštenje,
Poslije smrti vječni raj:“
Neka je dobri i milosrdni Bog nagradi vječnim životom i primi je u svoje kraljevstvo.
s.Klara Pavlović