Kroz glavu mi prolaze slike praznine i pustoši, pa sam sebi postavljam pitanje imaju li te slike ikakve veze sa zbiljom u kojoj živimo ? Pogledam kroz prozor, prošetam po našem Požeblju i u srce mi uđe nekakva toplina, koja lagano izbriše svaki ružan osjećaj. Pitanja više nema, jer odgovor u cijeloj svojoj raskoši stoji preda mnom, jer praznine više nema, a pustoš je davno ustuknula pred konstruktivnošću koja pobjeđuje.
To je jedan ljudski osjećaj, koji ne može donijeti ništa drugo nego ponos i radost. Suočen sa prazninom čovjek mora dati oprečan odgovor od praznine, jer ako je čovjek on ne smije biti rušitelj, mrzitelj, darovatelj suza, već mora biti graditelj, onaj koji ljubi i onaj koji čini ovaj svijet malo ljepšim !!! Tek se tada čovjek ostvaruje u svojoj potpunosti i problemi na koje nailazi nikako nisu nerješivi.
Tko je mogao reći za našu Borovicu da će danas ovako izgledati ? Tko je mogao reći, nakon samo deset godina, atraktivne gradnje da će Borovica oduzimati uzdah od ljudi koji dođu u nju, a ne potječu iz nje. Samo čovjek koji u susretu s prazninom ostaje bez reakcije, može reći da je BOROVICA MRTVA, samo čovjek koji lako okreće leđa iskonskoj zbilji može reći da BOROVICE VIŠE NEMA !!! I to ljudski osjećaj, malo drugačiji od smislenosti i traženja punine. Mi ljudi, tražimo radost prema svojim karakteristikama, tražimo bezbijednost unutar životnih prilika, tražimo perspektivu upakovanu unutar ovoga sada. Ali trebamo sami sebi s vremenom na vrijeme postaviti pomalo čudno pitanje, treba li ta stvarnost u kojoj živimo nas ljude u punom smislu te riječi, treba li ona nas da je obogatimo darovima koje kao ljudi imamo da tu stvarnost upotpunimo ljubavlju, ljepotom i sigurnošću. To mi možemo darovati sebi, to vjerojatno želimo onima koje volimo, ali… ???
Koje je prava pobjeda ljudske mržnje, koja je po Borovici igrala kolo ? Jesu li to srušena crkva, iseljena Borovica, srušene kuće, zarasle staze ? Ne, to je samo dobivena bitka, jer je mržnja uspjela posijati strah i svoje plodove. Prava pobjeda mržnje, koja je došla u Borovicu, jeste da izgrađena crkva bude prazna, da sagrađena kuće ostanu bez Borovičana, da izgrađeni novi put za Borovu za Borovičane, ne vodi nigdje !!! To je onda pobjeda ploda mržnje što me plaši do granice besmisla i postavljanja upitnika nad svako ljudsko djelo ovdje napravljeno.
Dragi moji Borovičani !!! Sada vozim uz gradinu 60 km na sat, sada ne pazim na kamenje ni rupe, jer imamo asfalt. Ta asfaltna cesta dolazi do crkve na brdu, koja sa svojim tornjem polazuje prema nebu, davajući svima, pa i meni odgovor na sva pitanje. Kolike sam sutone i zore gledao u nju tražeći da mi nešto poruči, ali šutjela je ta crkva. Nisam mogao čuti njezin glas zbog vriska malodušnosti u sebi, nisam mogao čuti njezin poziv na nadu zbog vlastite malene vjere, ali kada sam osjetio da zajedno s Bogom mogu samoga sebe pobijediti, počeo sam polako završavati kuću za našeg Gospodina. Borovičani, Borovica Vam i sada šapuće. Njezin glas može nestati sudarajući se o vaše brige za traženjem dostojanstva čovjeka, tamo negdje. Borovičani, Borovica Vas zove ! Njezin poziv može nestati kada Vas okruže slike ljepših destinacija, tamo negdje ! Borovičani, Borovica Vas treba !! Njezina potreba za Vas može biti neznatna, kada glasniji prioriteti počnu Vas vuči za rukav, tamo negdje. Nemojte dopustit da jedan glas kod Vas pronađe zatvoreno srce, jer to je srce BOROVICA RODILA !!!
05. kolovoza 2011. Slavit ćemo dan posvete crkve i otvorenje asfalta. To ne smije biti dan koji traje samo 24 sata, nego to mora biti dan čija će poruka obogatiti svakoga od nas. Pozivam Vas na dolazak u što većem broju, kako bi pokazali prvo sebi pa onda cijelom svijetu da još imamo srce, koje neće pokleknuti pred snagom mržnje i zaborava. Dođite Borovičani svojoj majci koja vas zove, na taj dan i budimo ponosni ! Nemojmo dopustiti da nekakvi drugi prioriteti u taj dan zauzmu mjesto Tvojoj Borovici. Oprostite ako je ovo pismo konfuzno i nedosljedno, ali ne mogu drugačije pisati jer je moje srce prepunjeno osjećajima, osjećajima koji govore da smo ipak uspjeli. ZATO BUDIMO 05. KOLOVOZA 2011. DIONICI ZAJEDNIČKOG USPJEHA !!!
Vaš župnik