Danas je petak,šesti dan od kako nas je snijeg bukvalno zatrpao i zima pokazala svoje pravo
lice.
Jutros je kombijem iz Borovice stiglo 5 putnika koje danas u 14 sati treba odvesti u Borovicu te dovesti robu u trgovine.Krećemo iz Vareša i odmah čim se izađe na Kotinu krivinu vidi se da snijega u brdu ima puno više,polako se penjemo na Pobrin Han i pričam sa Matom Vukančićem i on veli da je snijeg veliki,ali da on u svojih 81 godina pamti i veće snjegove, pa tako pominje godine 1956,zatim 1972,1984 i olimpijada i tako sve do 2005 godine,ali svakako da je i ovaj snijeg jedan od najvećih koje pamti. Uz laganu vožnju niz Bukovicu,pošto ne možemo preko Igrišta,jer ovaj put Borovica je deblokirana iz pravca Luku razgovaramo o prošlim vremenima i Borovičkim zimama kako ih se tko sjeća od nas šestero.
Put je dosta dobro očišćen i vozi se kao niz bob stazu i sa strane se samo vide nanosi snijega i lavine,koje su očistile teške mašine za čišćenje snijega. Dolazim do Borovičkog puta i Mato priča mom Josipu kako je on ali i svi drugi Borovičani pješačili po ovakvim snjegovima i radili u rudniku i na taj način hranili svoje obitelji. Josip zapitkuje sve i svašta ali najčešće pitanje je glasilo "Pa zašto ste vi to radili,jeli moglo malo lakše i drugačije. U diskusije se uključuje i naš Kule- Marijan Gluvić sa svojom pričom i svojom seperacijom u kojoj je radio i minusima kad se prsti lijepe za željezo,o pješačenju i vozarenju sa autobusom o boci koja napravi koji krug po autobusu i oni zadnji što sjede na sečiji je praznu izbacuju kroz prozor.
Slušam njihovu besjedu ponekad se uključim u diskusiju ali moram dobro paziti da tko ne izleti iza zavoja jer se po ovakvoj cesti vozi brže nego ljeti,a posljedica brzine mogao bi biti možda i mali udes kojih nažalost ima više nego obično na ovoj prometnici kojom se sad prometuje prema Kaknju,Dragovićima i Borovici. Uz priču malo opreza za čas dođosmo na Luke,a onda i u donju Borovicu.Pred trgovinom Marijan i njegova mušteria čekaju kruh i ostale namirnice. I tu za čas puče priča o snijegu,minusima i problemima koji oni nose. Marijan se žali da se u radnji po prvi prvi put roba smrzava od 2006.godine od kako radi u trgovini. Josip ide malo kroz selo radi par fotografija koje ćete moći pogledati u fotogaleriji. Zatim krećemo prema Gornjoj Borovici;rijeke uopće nema kroz Matiovače kao kroz tunel,nanosi i lavine visine i do 3-4 metra. tek sad vjerujem ljudima koji su čistili snijeg da su išli iz Donje Borovice do crkve punih 12 sati.
Penjemo se uz Sastavke i Gradinu ništa lakše pošto je put stvarno dobro očišćen ali čovjek ne može a da se ne čudi odakle ovolika količina snijega. Krećemo uz Šumarnicu i molimo Boga da izađemo i stvarno bez problema dolazimo na Potok. Na Potoku Ljuban,Ćopo,Tašo,Manduša i Ruža.Istovaramo robu i gledamo sa platoa ispred trgovine hrpu snijega i krov Žiline kuće,zatim pogled prema Ćopinoj kući i prtinu prema Manduši,Marinki i Ani i skupa razgovaramo o istoj problematici kao i u Donjoj Borovici. Poslije jednog pića idemo na Požeblje vidjeti što nam je sa župnikom. Pred kućom nas dočeka Luksi sa svojim lavežom. Obilazimo oko crkve i kuće,župnika ne vidimo,ali vidimo da se puši iz dimnjaka što znači da je živ,a jučer smo se vidjeli u Varešu i malo popričali o posljednjim dešavanjima i problemima kojinas zadesiše.Župnikova mirnoća i raumijevanje su me jučer oduševile i zato danas nismo htjeli da mu kvarimo mir i njegovu svakidašnjicu.Josip i dalje slika par fotografija,vjetar puše,a malo postaje i hladno.Svraćamo do kuće da bi ustanovili da je sve u redu,razgledamo oko kuće pogled prema Bešlijama ima prtina do Lucije i Janje a i Tašo je tu pa im je malo lakše.
Spuštamo se niz česmu gledamo prema Matićevoj kući,ali tu nema prtine jer je on u Zagrebu.Tetkića kuća zametena na Ravni,u mojih Šimića isto tako,u Žilinih također. Na potoku još jedno piće i polako pada mrak,a mene moj Josip zove i govori kako bi trebali požuriti jer se dogovorio sa svojim prijateljima u 18:30 na sanjkanje niz Pobrin Han,a meni se ne ide odavde.Radije bih ostao ovdje i sa Ljubanom,Ćopom ii Tašom malo razgovarao i uz čašicu se vraćao u prošlost ali na mladima svijet ostaje i moramo slušati te se razilazimo i ostavljamo Ćopu,Ljubana i Tašu da sami dovrše temu sto puta prepričanu. Vraćamo se preko Brijega i jedna fotka za Stanka i njegovu obitelj da se ne brinu za kuću i da vide da im krov nije u opasnosti od velikog snijega,silazimo niz Šumarnicu i mislimo na Domina i Maru i ostale Djakoviće te slikamo Bojiće za sve naše Djakoviće koji žele vidjeti Bojiće u snijegu. Vozimo se prema Gradini i Sastavcima pa opet prema selu. Svraćamo kod Grge i Ane na topli čaj i pogaču.Kroz prozor vidim da se pali rasvjeta.Jopa me napominje za njegov sastanak sa prijateljima te se zahvaljuje Ani za čaj i pogaču te napuštamo selo koje sa prvim mrakom ulazi u svoju kuću u kojoj je toplo da toplije ne može biti,ali tu toplotu baš i ne osjeća Josip,a meni je tu najtoplije iako je -14.Prolazimo kroz Varoš i sjećanja se vraćaju na mladost,igranke,svaku osobu,svačiju kuću ,sudninu i tako polako kroz Jaz,Gorkulju do Luka kroz glavu mi prođe dosta toga,a onda polako u realnost i laganu vožnju do Vareša s nadom u skori dolazak u svoju Borovicu.
Dragi Borovičani i posjetitelji naše web stranice ovim tekstom o jednom odlasku u ova zimska vremena u našu Borovicu htjeli smo vam prenijeti dio atmosfere koja ovih dana vlada kompletnom Bosnom kao i našim krajem. Situacija kao što vidite nije tako teška jer smo mi navikli na ovakve zimske uvjete.Sve vas pozdravljamo i pozivamo da u ovo zimsko vrijeme posjetite našu Borovicu i na trenutak se vratite u djetinjstvo i mladost i doživite istinski mir koji ovih dana vlada u našem kraju.