Kako vrijeme prolazi sve više osjećam prazninu koju je svojim odlaskom ostavio naš Anđelko
Kako meni tako i svima nama koji smo s njim dijelili dobro i zlo, dane i sate, mjesece i godine.U posljednjem broju lista vareških Hrvata, u našem"BOBOVCU", moja Katarina je napisala tekst "Posljednji pozdrav Borovičkom anđelu". Tekst u kojem je u ime svih Borovičana zahvalila Anđelku za sve što je učinio za nas. U tom tekstu je puno toga rečeno o životu našeg Anđelka, o njegovoj plemenitosti i dobroti, a pogotovo o tome kako bi baš on mogao i trebao biti uzor današnjoj mladeži.
Razmišljajući o tom tekstu o Anđelkum ali i o svima nama, naiđoh na jedan portal, a na njemu na jednu priču koja je personifikacija svega toga. Ta priča glasi ovako:
Bio jednom jedan otok, na kojem su živjeli svi
osjećaji i ljudske vrijednosti:
Dobra Volja, Tuga, Znanje...
i među ostalima i Ljubav.
Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti, te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili.
Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka.
Kada je otok bio tren do potonuća, Ljubav je odlučila potražiti pomoć.
Bogatstvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala:
"Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom?"
"Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nemam mjesta."
Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu.
"Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti sa sobom?"
"Ne mogu ti pomoći, Ljubavi" odgovori Ponos, "ovdje je sve tako savršeno, mogla bi mi uništiti brod. "
Tada je Ljubav zamolila Tugu, koja je prolazila pored otoka:
"Tugo, molim te povedi me sa sobom."
"Oh, Ljubavi", odgovori Tuga, "tako sam tužna, da ne mogu."
Kada je Dobra Volja prolazila pored otoka, toliko je bila zadovoljna da nije niti čula Ljubav kako je doziva.
Tada Ljubav začuje neki glas: "Dođi Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom."
Bio je to starac u malenom čamcu.
Kada su stigli do kopna, Ljubav se iskrca, a starac ode.
Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime.
Ljubav shvati koliko mu duguje, te upita Znanje:
"Znanje, ti sigurno znaš tko me je spasio?"
"To je bilo Vrijeme. " - odgovori Znanje.
"Vrijeme?" upitala je Ljubav, "pa zašto bi me Vrijeme spasilo?"
Znanje puno mudrosti odgovori:
"Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu."
Dragi moji Borovičan,i u ovoj priči našu Borovicu vidim kao otok koji lagano tone, svakog od nas gledam kao jedan ljudski osjećaj spomenut u ispričanoj priči.
Dragi naš Anđelko, a tebe, tebe vidim kao ljubav koja ne napušta otok. Kao ljubav koja voli svoj otok, svoju Borovicu i koja, dok svi drugi na svoj način promatraju kako otok tone i kako brodovi ljudskih osjećaja dolaze, prolaze i odlaze, mirno promatraš sve što se dešava i ne mariš za svoju bolest nego svima pomažeš da svoje osjećaje i potrebe zadovolje na našem otoku. U toj ljubavi, dragi naš Anđelko, nisi mario za sebe, za svoje krhko zdravlje, za svoje slobodno vrijeme nego si se davao svim svojim bićem da nam svima udovoljiš i pomogneš.
Kažu da tajnu uspjeha još nitko nije našao, a tajna neuspjeha je udovoljiti svima.
Dragi Anđelko ti nisi tražio tajne, ali tvoj život za mnoge nas će ostati tajna, jer kako da se ne zapitamo toliko si muke, patnje, bolesti proživio, a opet toliko sreće i zadovoljstva, i mislim da je upravo to najveća tajna na ovom svijetu.
I dok malo po malo vrijeme čini svoje i ubrzo će dva mjeseca od kako se ugasio tvoj mladenački živo,t u našim životima i dalje ostaje praznina koja je nastala tvojim odlaskom, ali ne birni, ostalo je sjećanje na tebe kod svih nas, a napose kod onih koji su s tobom podijelili tvoje zadnje dane i sate, zadnje radosti, ali i tugu i bol.
Ni slutili nismo da tvoje vrijeme lagano curi i da je ono u liku starca iz priče došlo po tebe da te spasi, da te preveze na sigurno do tvojih roditelja, do našeg nebeskog Oca gdje ćemo svi jednog dana stići, ali za to je potrebno vrijeme.
Dragi Anđelko, hvala ti za svaki dan, za svaku uslugu koju si bilo kome od nas učinio, za svaku vožnju, za svaku posjetu, doneseni kruh, lijekove i ostale potrebštine na kućni prag svakod borovičkog starca.
Hvala ti na neizmjernoj ljubavi prema našoj župi i našem župniku koji ti je bio kao brat kojeg nisi imao i u kojem si imao sigurnost kao ni u kom drugom, i kojeg si najviše čekao da te posjeti u bolnici i da ti kao bratu kaže posljednje ZBOGOM.
Iako nada umire zadnja, i zato smo se svi nadali da ćeš ovu bitku izdržati i iz nje izaći kao pobjednik, ali jedan telefonski poziv tvoje sestre Luce, njen plač i suze su nam dale naslutiti da je tvoj mladi život ugašen te da je i naša nada u tvoje ozdravljenje umrla.
Veličinu i ljudskost koju si imao najbolje je pokazao tvoj sprovod i broj ljudi koji su ti došli reći posljednje zbogom, od tvojih najbližih pa do onih koji su te znali iz Vareša, Pogari, Dragovića, Kreševa i Kiseljaka, a tvoj poseban odnos s našim župnikom najbolje su pokazale župnikove riječ,i ali i suze koje su potekle kad se opraštao od tebe.
Dragi naš Anđelko, još jedanput ti hvala na svemu i laka ti borovička zemlja u kojoj ležiš i koju si volio iznad svega.
A nama svima kojima je tvoj život bio tajnovit neka Bog da snage da izdržimo sve što nam život donese, te da dio tvoje ljubavi prema našem otoku prenesemo i na sebe i na taj način ne dozvolimo da naš otok potone, jer taj naš otok, ta naša Borovica je i naša savjest.
A savjest je ono što boli kad se svi ostali dijelovi osjećaju izvrsno!
Borovica, 02.03.2012. god Nikola Šimić