Budući da se približavamo Kalvariji, čitanja nas ove korizmene nedjelje upozoravaju na veliku i gorku istinu.
Istinu da smo grešni i da zato Isus mora na križ. Ovo povlači i zahtjeva s naše strane i jednu obvezu, a to je obraćenje.
Ulomak iz poslanice svetog Pavla govori nam o izmirenju Boga i čovjeka na Isusovu križu. Na račun Bogočovjeka pomilovan je čovjek; naš nebeski Otac svima pruža ruku pomirenja i daje poljubac mira.
U evanđelju čitamo o mlađem sinu propalici kakvih je danas pun svijet i milosrdnom Ocu koji ne zatvara vrata svome sinu koji ga je ostavio. Iz ovog i mi grešnici čitamo nadu i utjehu; da grešnik može postati pokajnik, lutalica povratnik. Zar to nisu riječi Božjeg praštanje i milosrđa bez mjere.
Oko Isusa imamo dvije grupe ljudi koji ga slušaju sa zanimanjem: grešnici, carinici, oni koji su se često puta ogriješili o Zakon i farizeji i pismoznanci koji brane Zakon i smatraju se pravednima. Zar nisu ovo dva sina; sin koji je izgubljen i nađen, a to su ovi grešnici koje Isus traži i liječi, koje obraća i čini ih pokajnicima i ovaj sin koji je radio pošteno čitav svoj život i ostao Ocu vjeran kojeg predstavljaju farizeji i pismoznanci te pravedni Židovi koji prigovaraju Isusu poput onog pravednog sina što se druži s grešnicima i carinicima i što blaguje s njima. Ovaj prima grešnike i jede s njima. Isus ne samo da prima on ih traži, ne samo da blaguje s njima, on im pripravlja gozbu veselja zbog njihove nađenosti. Možemo li se i mi radovati zbog obraćenja jednog grešnika, lutalice koji se vratio Ocu. Isus nas poučava da se Bog raduje više radi jednog grešnika koji se obratio, nego li onom mnoštvu pravednika. Ne umanjuje se ovdje trud i napor oko dobrih djela, nego se veliča Božja milost. Koliko god se mi trudili biti pravedni i sveti, ne zaslužujemo nagradu svojim djelima, nego milošću Božjom koja nam je dana u Isusu Kristu. Od nas Isus danas traži da budemo dionici i širitelji Božje milosti, a ne oni koji će priječiti drugima da i oni postanu dionici Božje baštine. Ako netko ovo ne može razumjeti, dovoljno je samo da se upita što je sve od Boga primio i koliko je njemu Bog puta oprostio.
Nema tako zla djeteta da ga nebeski Otac još ne ljubi, nema tako prljava da ga neće zagrliti. Roditelji proliju najviše suza za najzločestijom djecom, jer ta su najviše nesretna; najviše se vesele njihovu povratku – popravku. Kao da su ih još jednom rodili. Gospodin je mnogo više sretan kada može zagrliti raskajanu djecu – propalice…
Čitamo u evanđelju kako Otac dočekuje sina koji je protratio sav njegov trud i zadao mu toliko muke. Pade mu oko vrata i izljubi ga. Otac ga dočekuje raširenih ruku. A mi očekivali da će Otac uzeti toljagu, šibu, kajiš i pokazati propalici što ga ide. Ne, Bog Otac nikad ne odgaja svoju djecu batinama, šibom, nego ljubavlju. Roditelji bi puno više uspjeha postigli kod svoje djece kada bi bili uzori u praštanju i milosrdnoj ljubavi, a manje u svađi u nerazumijevanju, a kamoli u nasilju. Otac prašta, samo treba znati reći dvije riječi: Oče oprosti! Oče sagriješih! Tada je sve zaboravljeno, sve izbrisano.
U ime Krista molimo: Pomirite se s Bogom! Bog nas zove u svoj zagrljaj, na obraćenje. Svaki moj grijeh i moje lutanje udarac je na njegovo srce, ali i nesreća za moju dušu. Zato prekini lutanje, prestani biti propalica jer time i sebe ranjavaš, sebe ubijaš. Sjeti se što je grijeh učinio od rasipnog sina! Odluči danas poći Ocu s pokajničkim i poniznim riječima Oče oprosti mi.