Nije uobičajeno da ti susjed bude udaljen dvadesetak kilometara i da ti bude uz to još i najdraži susjed. E baš toliko je Borovica bila udaljena od Potoka, a Borovičani su nam bili najdraži susjedi, jer Semizovu Ponikvu nismo smatrali susjedima nego kao dio nas i sebe kao dio njih.
Borovičani, rudari i metalurzi,živjeli su s nama, a odlazeći kući i dolazeći na posao, morali su proći kroz naše selo jer im je to bio najkraći put do njihovih domova. U ono vrijeme bili su to prepoznatljivi ljudi svijetle puti (kažu da su podrijetlom Sasi) s obaveznim šeširom na glavi i ruksakom na leđima. U njemu su donosili svoje domaće proizvode u cimer (radničku nastambu) i nosili kupljene namirnice kući (ulje,sol,šećer). Posebno prepoznatljive i egzotične bile su naše susjede u svojim nošnjama,a mi smo ih, iz neznanja, u kompletu zvali ćurdijama.
Kao dijete, jedva sam čekao kada će doći red na mene da s roditeljima posjetim njihovo selo jer sam ga zamišljao kao da je iz bajke. I dočekah red da pođem s majkom za Preobraženje i suočim se sa stvarnošću.Krenusmo preko Semizove Ponikve i Pološca koji me oduševio svojim položajem i prostorom koga mi nismo imali stiješnjeni među brdima. Slijedila je Šainovica do rijeke Bukovice, gdje smo se osvježili njezinom hladnom i bistrom vodom.Iz Bukovice blagom kosinom izlazimo na položaj iznad sela s kojeg puca pogled na obje Borovice.Nešto slabije na Donju, ali za Gornju činilo se kao da je rukom možeš dohvatiti.Ali nije bilo tako jer nam je do crkve trebalo još nešto više od pola sata. Već odatle se čula izvorna pjesma njihovih djevojaka. Spustimo se niz Krasado,prođemo kroz Varoš (dio Donje Borovice) uz Klanac i stižemo u zaselak Krema, do kuće naših kumova. Tu se malo odmorimo i osvježimo mlaćanicama te nastavimo kroz Ćureta na Požeblje, gdje je locirana crkva. S Požeblja se pruža prekrasan pogled na sve strane, a naročito dojmljiv prema Radakovoj stijeni i starom gradu Bobovcu. Dolaskom na Požeblje vidim poznata lica, ali kao da to nisu oni ljudi u radnim odjelima kakve sam ih poznavao. To su sada Borovičani gospodskog izgleda, u bijelim košuljama i kravatama obučeni, u nove ancuge (svečana odijela), ali ne zaboravljajući na glavu staviti svoje obilježje – šešire, ali nove Žene su im bile u narodnim nošnjama, prebijelim, a neki su dijelovi bili ukusno šareni. Vidjevši nas,gotovo svi su prilazili i pozivali kod sebe na ručak ili bar na kavu. Mama je diplomatski odgovarala da hoće ako joj to vrijeme dozvoli, jer je znala da ćemo ručati kod kumova.
Ti naši dragi susjedi služili su se izrazima koji nisu bili uobičajeni kod drugih. Nisu govorili „jesi li susreo nekog?“ nego „jesi li ga skobio?“, kada bi odlazili do svojih imanja „štala“ i stoke govorili su da idu „kimanjama“, a što je značilo k imanju. Ali s vremenom smo i na to bili naviknuti. Volio sam slušati priče o njima.
Posebno je izraženo bilo njihovo zajedništvo i želja da uvijek pomognu jedni drugima. Sjećam se kad su počeli graditi kuće od tvrdog zidanog materijala, a nisu bili u mogućnosti prevoziti ga u selo jer nisu imali cestu do sela. Onda bi to dovukli do Potoka, pa bi svi u selu koji su imali konja došli da to pretjeraju u Borovicu. Oni su to zvali odlaskom „na mobu“. Sjećam se dobro karavane konja natovarene crijepom dugačke oko sto pedeset do dvjesto metara kako prolazi kroz naše selo.
Prvi put poslije rata u Borovicu sam otišao na mladu misu koja je slavljena na zgarištu njihove crkve. Bio sam tada vrlo potresen prizorom spaljenog sela.
Drugi put dođoh desetak godina kasnije i ugledam gotovo potpuno obavljeno selo koje se crvenilo što od novih krovova pokrivenih crijepom, što od neožbukanih vanjskih zidova.
Dođem do prodavaonice koja je bila u kontejneru. Pred njom zatičem dvadesetak ljudi u samo predvečerje. Izlazeći iz auta i pozdravljajući se s njima, a gotovo sve sam iz poznavao, upitam koliko ih se vratilo u selo, a oni mi lakonski odgovoriše: „To nas je što nas vidiš ovdje“. Tada iskoristim priliku da jednom u životu ispadnem,što bi se kazalo, džek pa velim prodavaču da donese piće cijeloj Borovici“. Pijući pivo primijetim jednog čovjeka malo po strani i meni gotovo nepoznatog. Priđem mu i upitam ga kako se ne poznajemo, mora da nije radio u Varešu. On mi onda ispriča svoju priču: „ Ja sam ti,bolan,živio i radio u Austriji, a žena i djeca bili ovdje u Borovici. Dolazio sam kući jednom do dva puta godišnje. Dogodi se ovaj rat i moji napustiše Borovicu pa po logici stvari dođoše kod mene u Austriju. Tu smo zajedno živjeli do mog umirovljenja. Ja odlučih vratiti se u Borovicu i priopćim to ostalim članovima obitelji. Djeca ni da čuju da se vrate; što neće djeca,ama neće ni žena. Tako se ja vratih i sad opet živim sam, ali sada u Borovici, a oni opet skupa, ali u Austriji.“
Eto, tako je to.Zaista su nam bili najdraži susjedi i zato im poklanjam ovu priču o njima. I danas se veoma obradujem kad „skobim“ nekog od njih pa se ispričamo o onom davnom težačkom a ipak lijepom vremenu za kojim žalimo jer su mnoge životne radosti otišle u nepovrat.