TEMA UOČI IZBORA U HRVATSKOJ I INOZEMSTVU
KATOLIK ČOVJEK, VJERNIK, GLASAČKO TIJELO
Ako bismo pokušali iznijeti definiciju politike uvelike bi već bili u problemu, jer postoji toliko teorija i definicija da nam se pamet zamuti i mozak iz-razumi. Kažu da je politika : vještina vladanja, umijeće mogućega, borba za vlast, sredstvo klasne borbe itd itd itd. Jednostavno su ovakve definicije u suštini nedefinirane i nejasne.
Mi ćemo u večerašnjem razmišljanju zauzeti stav o politici koji se poklapa sa viđenjem filozofa Aristotela i katoličkih teologa : Politika je briga za opće dobro. Često se od ljudi može čuti kako ih ne zanima politika ili da su a – politični. Prihvaćajući definiciju da je čovjek zoon politikon – društveno biće, jednostavno takve izjave nisu točne jer politika kao takva ima svrhu služiti privatnom i javnom dobru. Bitno u politici, a tiče se svakog živog društvenog bića, jeste načelo „ Salus populi suprema lex – spas ili dobro naroda je vrhovni zakon“. Po ovom pitanju bitno je i slijedeće, što Crkva dodaje kao uvjet, čestita politika može biti jedino uz dobra i plemenita sredstva političkoga djelovanja. Dobro je konačna svrha ne samo morala nego i svakog ljudskog djela, pa tako i politike.
Politika je teoretski pozitivna iz razloga što joj je na prvom mjestu opće dobro pri čemu moraju otpasti privatni interesi pojedinih ljudi ili kakvih korporacija. No, kako je sve teoretski idealno a praktično pokvarljivo i deformirano, tako je i u politici u kojoj su se uvukli krivi ciljevi kao što su :
1. zlo proglasiti dobrom, interes pretpostaviti etici
2. osobno ili privatno dobro izdići iznad osobnog
3. zastupati dobro samo jedne zajednice na štetu ostalih
4. pogrešno shvaćeno opće dobro koje stvara elitizam
Stoga Crkva napominje ponavljajući Brijanta, jednog od sedam antiknih mudraca, „Želiš li uistinu upoznati čovjeka, daj mu vlast.“, da je bitno pored dobrih nakana imati i dobra sredstva i ispravne metode pri čemu se plemeniti ciljevi ostvaruju plemenitim sredstvima zapostavljajući makijavelističku teoriju politike u kojoj cilj opravdava sredstvo.
Nakon definiranja politike razmotrit ćemo:
Odnos Crkve i politike
Na teoretskom planu Crkva nema ništa protivno politici. Dapače ona prihvaća i odobrava bavljenje politikom svih građana jer je ono u sebi dobro, za dobrobit svih; korisno svakoj zajednici, i potrebno za uspješan skupni život. Govoreći o općem dobru Crkava kazuje kako se svi građani trebaju bavit politikom jer im je to kršćanska dužnost. Crkva ne traži nikakve povlastice ali smatra da ima pravo uvijek i svagdje s istinskom slobodom propovijedati vjeru, naučavati svoju socijalnu nauku, te izricati moralni sud, pa i o stvarima koje se odnose na politički poredak, „kada to traže temeljna prava ljudske osobe ili spas duša upotrebljavajući sva i samo takva sredstva koja su u skladu s evanđeljem i s dobrom sviju“.
Zanimljivo je da je i novi
papa Franjo u nastupnoj propovijedi govorio o odgovornosti prema stvorenju i o čuvanju stvorenog u duhu sv. Franje Asiškog. „Ljubazno molim sve one koji su na odgovornim položajima u ekonomiji, politici i društvu, sve muškarce i žene dobre volje: budimo ‘čuvari’ stvorenog svijeta, Božjeg nauma upisanog u svijet, čuvari drugoga, okoliša; ne dopustimo da znakovi uništenja i smrti prate naš svijet na putu njegova napretka“!
Papa Franjo u nastupnoj propovijedi govori da prije svega on sam, pa onda i svi katolici i ostali koji su voljni čuti njegov glas „čuva cio Božji narod i obuhvati s ljubavlju i nježnošću čitav ljudski rod, osobito najsiromašnije, najslabije, najmanje, one koje Matej nabraja na posljednjem sudu o ljubavi: gladnoga, stranca, gologa, bolesna, zatočena (usp. Mt 25,31-46)“.
Ovdje želimo biti jasni i reći slijedeće
• Crkva ne smije voditi svoju vlastitu politiku glede osnivanja crkvenih stranaka, stvaranje svojih političkih ustanova i miješanja u poslove državne ovlasti jer izravna i aktivna politika nije crkveni posao. Crkva prihvaća i vrednuje autonomiju zemaljskih vrednota. Crkva se vodi i mora se voditi riječima Isusa Krista : „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“ (Iv 18, 36). Iz toga razloga u dokumentu Gaudium et spes br. 76 kazuje : „Politička zajednica i Crva su međusobno nezavisne i autonomne na vlastitim područjima rada“. Svećenik ima pravo na privatno političko mišljenje ali ga ne smije iznositi sa propovjedaonice ili crkvenim sredstvima.
• Crkva je dužna voditi brigu o politici, posebno o političkom djelovanju njene djece. Drugi razlog za brigu Crkve o politici jeste u tom što ta pripada moralnom djelovanju čovjekovu i predmet je etike. Svako se ljudsko djelo mora odvijati u moralnim okvirima i poštivati etičke norme. Problematično je to što političari kao lex artis, zakon njihovoga umijeća uzimaju da jedno govore a drugo rade. Tu je prvi i početni problem – LAŽ. Laganje je sredstvo kako doći do moći pri čemu se očituje misao kako nema jačeg otrova nego što je moć nad drugim ljudima (Maksim Gorki). Stoga je jasno kako ne može postojati niti jedno područje ljudske djelatnosti a da ne bi bila podređena moralnim načelima. Crkva bi uvelike bila krivac ako bi na sve negativne događaje pljeskala i kukavički se slagala. Crkva bi tada izdala svoje poslanje ako ne bi pozivala na odgovornost u političkom djelovanju, jer nijedan zakon nije iznad etike i morala.
No i Crkva, tj. njeno vodstvo kroz stoljeća nije znala izbalansirati odnos sa politikom, konkretnije sa državom, stoga se politička praksa Crkve očituje kroz tri slijedeća modela kroz povijest:
1. Model borbe i napetosti između Crkve i države, kada je vladalo otvoreno neprijateljstvo pri čemu računamo na progone kršćana kroz prva dva stoljeća, islamska agresija, francuska i oktobarska revolucija, komunistički jaram itd.
2. Model suradnje, povjerenja, prijateljstva, savezništva, križarski ratovi, kolonijalna expanzija u Južnu Ameriku. Ovdje se događalo da se kler gubio u svome poslanju žudeći za bogatstvom i moći.
3. Model neutralnosti, kada se crkva nije htjela baviti politikom i nije se vezala ni uz koji režim. Stanje je bilo: Slobodna Crkva u slobodnoj državi.
No što se događa u našem vremenu po pitanju odnosa Crkve i politike. Nastoji se u praksi rastaviti Crkvu od države. Točnije, radi se na sekularnim državama koje žele isključiti utjecaj religije i vjere na političke odluke. Iz toga proizlazi pobuna Crkve, neslaganje sa takvim pokušajima jer Crkva promovira kako je čovjek kompletno biće sastavljeno od duha, duše i tijela iz čega se jasno razaznaje da pojedinac ne može djelovati prema etici situacije, po prilici, sada sam vjernik, sad ne. U ovom sam slučaju političar a u slijedećem pak ne.
Kakve su naše dužnosti kao bića politike ili kao onih kojima je politika posao??????????
- Jesi li ti koji si u politici dio Crkve katoličke, kako se ponašaš??
- Ne odustajati od vjerskih načela u svome društvenom djelovanju. Često idemo sami protiv sebe. Problem je u tome što u strankama imamo moćnike kojima se ko biva moramo pokoravati. Postavlja se pitanje mogu li baš takvi ljudi koji nas vode biti naše ogledalo i naše vođe?? Opravdava li cilj sredstvo!! Očito opravdava. Neće mi nitko ženu, muža ili koga već zaposliti ako na neki način obećam poslušnost ili pak lojalnost. Jesam li vječni dužnik onima koji su mi u nečemu pomogli u političkom smislu?? Zar to nije obveza i dužnost pojedinca koji je uvažen u politici!!!???
- Jesam li kao pripadnik neke političke opcije borbeno nastrojen prema drugim opcijama??
- Jesam li svjestan kao političko biće da opće dobro ima primat nad osobnim? Jesam li u svojim interesima sam svoj Bog? Radim li za interes svoga naroda, za interese ugroženih??
- Jesam li na strani svoje stranke bez obzira na moralne i društvene posljedice pojedinih odluka?? Podržavam li političko zlo?? Zar sam u svom življenju malo vjernik malo ne, po potrebi, po diktatu nekoga?? Zašto sam pristao na odjeljivanje moga vjerskog i političkog života!
- Mogu li sebe uvjeriti da nema pregovora o etičkim načelima.
- Katolik političar poštuje moralni i socijalni nauk Crkve. Katolici političari znaju da moraju poštivati kršćanski moralni i socijalni nauk. Upravo su u okviru toga nauka katolici koji sudjeluju u političkom životu dužni donositi odluke i biti dosljedno odgovorni za vremenite poslove i stvari.
- Poštivati dostojanstvo ljudske osobe, napose onih najugroženijih, siromašnih, gladnih, bosih, obespravljenih. Završno pitanje: gdje se ja u tome osobno nalazim, bojim li se biti na strani istine ili idem linijom manjeg otpora??
Dragi prijatelji, mili Borovičani i svi koji će eventualno pročitati ovo razmišljanje; sva ranija pitanja utječu na mene/tebe i pitanje kome dati glas ove izborne godine 8. studenoga 2015. Ima li smisla dati glas nekoj opcija koja čini sve protiv Boga, ljudi i općega dobra. Bez obzira za koga glasali, glasajte po savjesti ali molim Vas iziđite na izbore, jer duplo je bolje dobro učinjeno neko dobro rečeno i napisano. Pri glasanju nemojte zanemariti svoj svjetonazor, svoju vjeru i odgoj.
P.S. Znam koliko je knjiga na ovu temu napisano, no htio sam ovu tematiku sublimirati i potaknuti Vas na glasanje u kojem neće biti odijeljeno vjersko – životno – političko uvjerenje.
Mir i dobro, pozdrav sa Požeblja, župnik Ivan Butum