Izvorni tekst zadnjeg Isusovačkog župnika iz Borovice p.Korena koji je bio objavljen u "Glasniku srca Isusova"
Župnikove uspomene iz komunističkog vremena
Prije desetak dana primio sam Vašu knjigu: „Borovica stradanje i obnova“! Tu sam dobio opisano i u slici prikazano povijesno stradanje Borovice Gornje i Donje. Borovica pretvorena u prah i pepeo, stravičan doživljaj koji para dušu i srce. Događaji od evakuacije 1993. do sada…
Bio sam župnik u Borovici od godine 1973. pa do 1979., dakle šest godina. Jedini sam još živ od svih isusovačkih župnika koji su bili u Borovici. Imam sada navršenih 88 godina života. Stoga ću napisati čega se sjećam. Mislim da će i samim Borovičanima biti zanimljivo i poučno. Dobivenu knjigu o stradanju i obnovi Borovice pročitao sam, gotovo je nisam puštao iz ruke.
Ja sam u isto vrijeme bio u Dubrovniku u teškim prilikama. Dubrovnik je također strašno trpio od jugovojske. Mnoge zgrade i kuće su strašno oštećene, svi krovovi razbijeni, a prozori polupani. Nije se moglo pratiti što se događalo u Borovici. Stoga ćete razumjeti zašto nisam ništa mogao pomoći Borovičanima...
Kad sam primio knjigu: „Borovica stradanje i obnova“, zamoljen sam da opišem Borovicu za vrijeme svoga župnikovanja i to glavne događaje. Obećao sam da hoću, ali po staračku, čega se sjećam.
Dolazak u Borovicu
Kada sam došao u Borovicu, brzo sam uvidio kako su ljudi otvoreni za vjeru, kako masovno idu na misu i počeo sam odmah ljude spremati na pučke misije da prodube vjeru i da je još snažnije žive. To se vidi i iz brojnih svećeničkih i redovničkih zvanja.
Stoga sam na početku druge godine za Božić spremio velike sveopće misije koje su održavali isusovački pučki misionari. Odaziv je bio velik, počevši od djece pa do najstarijih. Druge su misije bile nakon tri godine. Uspjeh je i ovaj put bio velik! No moramo znati da je to bilo vrijeme komunizma, kada je bezbožni komunizam vjeru progonio i zakidao one koji su vjerovali gdje god je mogao. A mogao je gotovo svugdje, napose zastrašivanjem ljudi.
Sjećam se dobro ceste između Borovice i Vareša koju sam toliko puta prošao, a bila je u jadnom stanju i vlast se nije mnogo brinula o njezinu održavanju. Vodila je samo do Donje Borovice tako da je Gornja bila izolirana i do nje cesta nije vodila. Kad su počeli voziti autobusi, ni oni nisu bili posebno dobri. Općina nije mnogo marila za potrebe ljudi pa su Borovičani morali sami probijati cestu koja bi povezala i Gornju Borovicu s cestom koja je već postojala. Ljudi su se ujedinili i svojom marljivošću to i ostvarili.
Zgrada za pastoral i vjeronauk
Problem su mi bile prostorije za vjeronauk i za druge potrebe župe. Vjeronauk se do tada držao u podrumu župne kuće, ispod župnog ureda. Prostor je bio mračan i zagušljiv. Jedna prostorija koja se dijelila u dvije prostorije, razdijeljene samo zidom od pletera. U jednom dijelu su bile kuhinjske stvari i druge potrepštine kao što su krumpir, zelje i druge kuhinjske namirnice, a u drugom dijelu bila je vjeronaučna prostorija koja je zbog toga uvijek bila zagušljiva i nezdrava. Tu je bilo nemoguće održati vjeronauk. Stoga sam odlučio da gradimo novu zgradu, a za to je trebalo ishoditi dozvolu na općini i to u komunističko vrijeme.
Počeli su sastanci najprije sa župljanima. Župa je siromašna, a trebalo je nešto lijepo i prikladno sagraditi. Borovičani su se odazvali. Oni će obavljati sve materijalne poslove: majstore i radnu snagu će oni sami dati i radit će besplatno, a ja ću se pobrinuti za novac kojim će se kupovati materijal i druge potrebne stvari kao što su cement, željezo, namještaj.
U svemu tome mogli smo računati na pomoć dobročinitelja p. Johlera, DI koji je tada bio u Austriji. On nam je doista obećao i pomogao je tako da smo mogli krenuti u gradnju. Mi smo se s naše strane pripremili i bili smo spremni krenuti na posao.
Strah i zapreke UDBE
No, trebalo je građevinsku dozvolu isposlovati na općini u Varešu. Tu su i počele teškoće i nije bilo lako. Očekivao sam da neće ići odmah sve glatko kao što smo mi u Borovici sve pripremili. Znao sam da ćemo morati biti strpljivi, ali se nisam nadao da će ih to toliko smetati. Uzbunila se UDBA. Prvo je tvrdila da to nije potrebno. Ako se moglo do sada tako raditi, zašto se ne može i dalje. Nije mi drugo preostalo nego upotrijebiti svu umješnost pregovaranja i dokazivanja. Počeo sam dokazivati kako je u toj prostoriji nemoguće raditi i nadasve da nije zdravo za djecu ni druge koji su tu prostoriju koristili.
Najprije su mi prigovorili da će to biti ljepše i vrjednije od same škole u Borovici. To nisu mogli prihvatiti ni podnijeti da jedna dvorana za vjeronauk bude bolja od škole. Nato sam rekao ću im prvi pomoći graditi školu u Borovici, ako ću ja graditi ljepšu i bolju dvoranu. Tražili su da pripremimo nacrte i sve drugo do u sitnice. Zbog toga sam morao često odlaziti na općinu. Zbog svega sam morao oko 30 puta odlaziti na općinu da bih dobio dozvolu. Cesta je bila u lošem stanju i nije bilo lako po njoj voziti. Bio sam uporan. Nisam se dao pokolebati. Ispunjavao sam sve uvjete koje su tražili. Ali sam se nadasve držao onog Isusovog savjeta: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!“
Kad sam saznao da je župnik u Brezi dobio dozvolu za gradnju vjeronaučne dvorane, rekao sam im zašto onda i mi ne bismo dobili dozvolu i čini se da nakon toga nisu imali više argumenata protiv gradnje pa su pristali. Možete zamisliti kolika je bila radost vjernika Borovičana kad su saznali da će moći graditi dvoranu, jer je dozvola bila dobivena. Tako smo uz Božju pomoć krenuli marljivo i radosno na posao. Osjetio sam i vidio da su doista bili od riječi. Muževi su dali primjer pa je i mladež primjer veselo prihvatila i slijedila.
Tako je sagrađena pastoralna zgrada. Komisija koja je na kraju sve pregledala nije mogla naći ništa što bi priječilo da zgrada dobije i uporabnu dozvolu. Napose su bili strogi mjereći vrlo precizno i zahtjevno stabilnost i opterećenost, ali sve je bilo građeno po građevinskim propisima i nisu našli ništa što bi spriječilo da dobijemo uporabnu dozvolu.
Za vrijeme gradnje dvorane doista sam uvidio marljivost i uviđavnost ljudi koji su duševno zdravi, nesebični i duhovni. Svećenik je za njih bio pravi otac. Žene su bile radine, uslužne, brojnu djecu odgajale i čistoću kuće držale. Obitelji su bile brojne i premda su se Borovičani selili i drugdje odlazili, napose u inozemstvo, u Austriju i Njemačku tražeći posao, Borovica se nije brojčano smanjivala.
Nevolje župnika
Evo slučaja: prvi svećenik isusovac koji je preuzeo župu bio je Bogumil Remec, Slovenac. On je djeci davao religiozne sličice. Bio je pozvan od UDBE s naglaskom da to što čini zarobljava i kvari djecu. Bio je osuđen na dvije godine zatvora. Morao je otići iz Borovice prije negoli li su to planirali njegovi poglavari. On je bio svećenik – župnik u Borovici od 1950. do 1952. godine. Znači da su isusovci došli u Borovicu 1950. godine. Stoga bi trebali ispraviti u knjizi „Borovica stradanje i obnova“ u kojoj piše da su došli 1952. godine. Dakle ne 1952., nego 1950. godine. Iz Slovenije je pratio sve što se događalo s Borovicom u ratnom vihoru i pod stare dane se mnogo molio za tu svoju negdašnju župu.
Naslijedio ga je p. Adam Periškić kojega su ljudi posebno prihvatili jer je širio pobožnost prema Srcu Isusovu. Mnoge je obitelji posvetio Srcu Isusovu i one su čuvale kao dragu uspomenu na taj trenutak posebnu Spomenicu na posvetu. I on je morao otići prije negoli su to njegovi poglavari planirali. UDBA mu je prijetila zatvorom jer je bio vrlo aktivan kao župnik.
Problemi u školi
U Borovici je bila četverogodišnja škola. Nekoć je bilo i pet razreda. Više razrede osnovne škole išla su djeca u Vareš. U školi su bili nepoćudni zbog toga što su išli na vjeronauk i na misu. Jednog dana učiteljica osnovne škole u Borovici odlučila je da tome bude kraj, da djeca idu na vjeronauk i misu. Iza jednog dugog tumačenja djeci o neprikladnosti vjerovanja, učiteljica je zatražila da ustanu oni koji vjeruju, a potom oni koji ne vjeruju. Od prvih ni od drugih nije nitko ustao. Učiteljica je počela vikati na djecu što je nisu poslušala, ali im je rekla da su time izdali svoju vjeru. Potjerala ih je vikom iz škole. Drugi put je bila još ljuća što nisu ništa drugo odlučili. Počela je još jače vikati i tjerati ih u razred i kažnjavati. Učiteljica im je zabranila da idu na vjeronauk. Kada su djeca ipak pošla, učiteljica ih je skrivećki pratila. Djeca su došla na vjeronauk sva plačući i jadikujući da su se odrekli vjere. „Tko vam je to rekao“ pitao sam prestrašenu djecu? „Učiteljica nas je tukla i vikala na nas i govori da smo se odrekli vjere i da ne možemo ići na vjeronauk!“ odgovorila su mi djeca. Ja sam djecu smirio i objasnio im da se nisu odrekli vjere nego su samo dali znak da ne žele odgovarati na ta učiteljičina pitanja. Time su se oni jasno izrazili da ne žele odgovarati na takva pitanja.
Kad sam ja to čuo i slušao djecu i njihovo jadikovanje, tada sam odlučio stupiti u akciju. Potražio sam međunarodne ugovore gdje su se Ujedinjeni Narodi izjasnili da svi ljudi imaju pravo vjerovati, i pročitao sam tekst iz Federativne Republike Jugoslavije i Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine što piše o slobodi vjere. Našao sam i druge dokumente u kojima je bivša država bila supotpisnica ljudskih prava. Kad to Ujedinjeni Narodi i država u kojoj živimo odobravaju, naglasio sam da ne smije nitko raditi protiv vjere i vjeronauka. Takvo bi što mogao učiniti samo neprijatelj, a takav je onda neprijatelj i države u kojoj živimo. Djela koja čini učiteljica djece u Borovici je neprijateljski čin. Sve sam to iznio i protumačio u propovijedima jedne nedjelje na svetim misama. I dobro je odjeknulo. Agilna i netolerantna učiteljica je bila nakon toga maknuta iz Borovice i tada je nastao mir.
Apostolska djelatnost
Vjeronauk sam smatrao jednom od bitnih stvari u rastu djece i mladih u njihovoj vjeri. Tako su djeca prva četiri razreda osnove škole imala dva puta na tjedan vjeronauk, svaki razred posebno. Kad su djeca od petog do osmog razreda počela ići u školu u Vareš, imao samo i za njih vjeronauk jedan puta tjedno. Subotom sam imao popodne, kad bi došli iz Vareša, za peti i šesti razred, a za sedmi i osmi razred u nedjelju nakon jutarnje sv. mise. Za odraslu mladež vjeronauk je bio poslije mise u 11 sati.
Nedjeljom su bile svete mise u 8 i 11 i poslije podne u 5 sati. Prve dvije su bile u župnoj crkvi, a treća u Donjoj Borovici. Uz to trebalo je ispovijedati prije svetih misa.
Osjetio sam potrebu za duhovnim vježbama za mladež pa sam pozvao patre isusovce da ih održe. Davali su ih ovi patri: Josip Antolović, Josip Weissgerber, Stjepan Kuzmić, Pero Bulat i Zvonko Majić, a njima su se znali koji put priključiti i isusovački bogoslovi. To su bile duhovne vježbe za odraslu mladež. Mladeži je znalo biti od 180 do 200 na duhovnim vježbama. Mladež je poslije duhovnih vježba veselo pjevala po našim brdima i zaseocima.
Za muževe smo imali svaki mjesec obiteljsko predavanje koje su držali naši patri. Za vrijeme mog župnikovanja u Borovici bile su dvije mlade mise i jedna zlatna misa, a uz to imali smo mnoštvo mladića u sjemeništu u Zagrebu i kandidatica u raznim ženskim redovničkim zajednicama gdje su se mogli spremati za svećenike i redovnice ili za koje drugo svjetovno zvanje.
Borovica je bogata prirodnim kulturama: stočarstvo, šumarstvo, kućni zanati i rudarstvo. Osobito je Borovica bogata rudama. Dok sam bio u Borovici istraživači terena radili su oko Borovice. Za njihova odmora pozvao sam ih na kavu. Iznijeli su mi neke podatke s istraživanje terena glede rudače. Rekli su mi da Borovica ima toliko rudače da je ne bi najmodernijim sredstvima izvukli tijekom 300 godina. Dakle, Borovica je prebogata. Treba samo radinih ljudi i kršćanskih obitelji. Treba prvo učenih ljudi koji bi znali propagirati i obići rudnike i koji bi onda stručno dalje vodili poslove. Dakle, treba sposobnih i nesebičnih ljudi, a Bog daje sredstva.
P. Stjepan KOREN, DI