Draga braćo i sestre,dragi Borovičani....
Neosporna činjenica je kako u vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana najviše preispitujemo svoj način života, donosimo zaključke, spremamo se na nove životne i novogodišnje odluke. Razmišljajući donosimo neke zaključke koji su poput obeliska stameni dok ne prođe božićno vrijeme i svane prvo jutro nove godine - novoga ljeta sa bezbroj mogućnosti. Pitanja koja nam se nameću mogu se formirati kao: jesmo li bili dobri, volimo li dovoljno svoje bližnje ili kako društvo gleda na nas, samo su neki od primjera. Ova pitanja nekako zvuče posesivno gdje se izražava briga i zabrinutost za moj status u društvu.
Druga karakteristika ovoga pitanje jeste : plitkoća. Ne bavimo se dubljim pitanjima Božića, već samo svojim površnim interesima i za nas važnim pitanjima. Iščekujemo dijete Isusa Krista ne razmatrajući kako se to sve dogodilo. Nekako Božić uzimamo zdravo za gotovo, blagdan vezan za određeni datum. Proslavimo Božić i opet sve činimo po starom. Radosni događaj Božića nas ne dira u srce, u dušu u pamet. Ledeni smo poput zimskih minusa koji nas okuju ledom. Izvanjski minusi nas se ne tiču, jer nam je toplo u našim domovima koje grijemo kojekakvim materijalima. Nakon toga trpeze su nam bogato opremljene, u Božićnom vremenu ne smije se oskudijevati materijalnim datostima. Kada sve to lijepo pripravimo smatramo kako je za Božić sve spremno. Jeste, sve je spremno osim naše duše koja je tko zna kakve boje i mastila. Zašto nam se to događa? Mislim da je odgovor jednostavan, ma čak i prejednostavan: zaboravili smo da se naš Spasitelj rodio u štalici, u jaslama, nije imao konaćišta ni kuće niti mjesta u svratištu.
Kako je zanimljivo da se malom djetešcu klanjaju mudraci/kraljevi, umni i bogati ljudi onoga vremena, a mi grešni i slabi, a tako napredni ostavljamo Krista negdje u kutku našega bića. Očito nismo shvatili kao mudraci da je ponizni Bog došao spasiti cijeli svijet, nudeći spasenje, židovu, grku, poganinu, meni, tebi i svim ljudima svijeta bez obzira na naciju i boju kože. Oprosti nam djetešce Isuse što nisi centar moga bića u ovim danima. Oprosti mi Isuse što sam te svojevoljno stavio na marginu mojih životnih događanja. Oprosti Isuse što probleme rješavam bez tebe. Oprosti Isuse što mi se problemi gomilaju jer sam bez tebe. Oprosti Isuse, izgubljen sam, budi mi Emanuel, samnom Bog. Ovako svatko od nas terba vapiti i sebi posvijestiti kako je Isus s Nama Bog. On nas ne ostavlja, već mi zaboravljamo njegovu patnju u jaslicama, pa se udaljujemo od njega. Mislimo da će raznorazni ukrasi na našim kućama, prozorima i balkonima biti dovoljno obilježje Božića. Ne NEĆE. Glavni poziv Isusov prema nama je biti ponizan kao što je Bog pokazao rodivši se u štalici. Nije za sebe Isus priskrbio kojekakve vile i dvorove, nego štalicu kroz koju govori meni i tebi kako trebamo u svojim životima baštiniti poniznost. Svoje tijelo je toplio u tvrdim jaslicama. Zamišljam, koja bi majka danas svoje dijete pohranila na slamu, u životinjsko obitavalište, koje je postalo skrovište spasitelja svijeta. Mislim niti jedna.
Nadalje, ratoborni kralj Herod dao se u potragu za Kristom, bojao se u svojoj oholosti da će mu netko oduzeti tron. Stoga je i pobio mnogu nevinu dječicu. Očit nedostatak zdravog razuma i poniznosti. I danas kada sagledamo situaciju vidimo koliko se samo ratovalo radi manjka poniznosti. Koliko je ljudi poginulo radi nedostatka poniznosti. Koliko se brakova uništilo radi viška oholosti. Koliko ljudi trpi radi oholih ljudi kojima riječ poniznost stvara zgražanje. Zato stanje sivila i jeste jer nam fali poniznosti, iskrene poniznosti koja donosi mnoge plodove. Lijepu misao o poniznosti izrekao je jedan mudar čovjek kazujući : „Kako bi preživjelo, čovječanstvo mora obnoviti temeljnu ljudskost u urođenu božanstvenost; ljudi moraju obnoviti sposobnost za iskazivanje poniznosti, zdravog razuma, dosljednosti i časnosti“. Ovakva definicija dira nam u srce i naš ponos.
Tim razmišljanjima bavi se i jedna od najljepših ispričanih priča koju nam je podario Charles Dickens, a ona se zove Božićna priča. U toj priči škrti bankar Ebenezer Scrooge započinje božićne blagdane kao i svake godine, ispunjen mrzovoljnim prijezirom prema svakome, vičući pritom na vjernog pomoćnika gospodina Cratchita i vedrog nećaka Freda. Scrooge mrzi sudjelovati u badnjoj euforiji: ne prihvaća poziv na večeru svoga nećaka, odbija dati milostinju za siromahe i nevoljko daje slobodan dan za Božić svom pomoćniku. Ispunivši tu svoju normu čangrizavosti, Scrooge se zaputi svojoj samotnoj kući spreman za spavanje, sam, ne obazirući se na blagdane.
No, vrlo brzo sve se okreće. U snu protagonist vidi prikazu svog pokojnog poslovnog partnera koji u zagrobnom životu plaća cijenu vlastite bešćutnosti za života. Iskupljujući se partner želi pomoći centralnom liku da izbjegne sličnu sudbinu i prizna mu kako će ga u tu svrhu posjetiti tri duha. Kada ga duhovi Božića prošlih, sadašnjih i budućih dođu povesti na putovanje koje mu otkriva istine s kojima se ne želi suočiti, on shvaća da kako bi poništio godine mrzovoljne zlobe mora otvoriti svoje srce prije nego bude prekasno.
Duh prošlih Božića pokazuje prizore iz njegova djetinjstva – samotni Božić u internatu, daleko od okrutnog oca, božićnu svađu s djevojkom koja ga ostavlja zbog njegove pohlepe za novcem. Posjećuje ga potom Duh sadašnjeg Božića pokazujući mu radost u obitelji njegova pomoćnika Cratchita, u središtu koje je njegov sin Tim. Najjezovitiji od svih, Duh budućih Božića donosi Scroogeu sliku vlastite smrti i smrti malenog Tima. Svaki od duhova utječu na starca, prikazujući mu prije svega njegovu savjest, koju je odavno zaboravio da ima. Zadnji mu potom ukazuje na to kako je i on samo smrtnik, koji se ne razlikuje od drugih, koji voli i želi biti voljen, a tu je ljubav zamijenio opsesivnom pohlepom prema novcu.
Ova je Dickensova bajka bezvremenska i vrlo suvremena. Scrooge na kraju spašava Tima i odlazi na večeru kod nećaka. Dickens se potrudio iznijeti nam vrednote koje prečesto zaboravljamo, a neke od njih su zajedništvo ljudi, dobrota i kako činjenje za druge život mogu učiniti ljepšim i boljim a nadasve ključ boljega života svih nas je pobjeđivanje oholosti te vježbanje i življenje u poniznosti, što je do određenoga trenutka nedostajalo glavnom liku Dickensove Božićne priče.
Postavljam sebi i vama pitanje kako će biti ispričana naša Božićna priča. Razmišljamo li ikada o prošlim Božićima kako i na koji način smo ih dočekali. Možemo li napraviti paralelu i sebi priznati kako nam se iščekivanje Božića i Božićnih blagdana svelo na tradiciju, uobičajene geste, jela, navike. Svake godine isto pri čemu nema napretka u duhovnom smislu. Djeca smo Božja. To smo pozvani biti, svakoga jutra kada se ustajemo stoji taj poziv i, svake noći kada liježemo u tišini naše sobe taj poziv je još glasniji i bučniji ako ispitujem svoju savjest. Što može biti tužnije, nego da propustimo dar postati djeca Božja? Božićna noć je noć darivanja. Hoćemo li naći mjesta za Isusa u našim srcima? Svake godine On kuca, snižava se i ponižava, kako bi nas pronašao i podigao iz najnižih stanja naših srdaca. Nema mjesta. Što Mu priječi put? Kakve zapreke i brige Ga priječe da uđe? Što nas sprječava da Ga prepoznamo i otvorimo Mu širom vrata kada dođe? Naša oholost i zaboravljanje jaslica u kojima On ležaše. Primimo Isusa koji nam se daruje kao dar, napravimo mjesta za Njega u našim srcima. Božićna noć je noć darivanja i Isus nam dolazi dati neprocjenjiv dar – moć da postanemo djeca Božja i budemo kao On, ponizni, maleni i spremni za visine.
Jasno nam je iz evanđelja kako Josip traga za svratištem u hladnoj noći starajući za povjerenu BDM i djetešce Isusa. Noć hladna. Srca hladna. Njegov vlastiti narod nije Ga prepoznao, nije Ga primio. A baš je u toj ponoćnoj tami i hladnoći, svjetlost i toplina Božje ljubavi zasjala. Ali svjetlo nije zasljepljujuće. Nije svjetlo koje bode. Božićno svjetlo je tiho svjetlo. Božićno svjetlo je ponizno svjetlo. Naš Bog je ponizan. Naš Bog ne podnosi oholost. Vidi što nama ljudima ona čini. Došao ju je poraziti, ali ne silom, nego poniznošću. Tama ne može nadjačati tamu, to može jedino svjetlost. Mržnja ne može poraziti mržnju, to može jedino ljubav. Ponos ne može pobijediti ponos, to može jedino skromnost. I zato se Bog ponižava.
Čuje se kucanje u ponoć. Nema mjesta. Nema mjesta. Kako tužno i čudno da Onaj koji prožima sve što postoji, nema gdje glavu nasloniti. Kako tužno da Onaj kojemu pripada sve na nebu i na zemlji nema gdje naći utočište. Kako tužno da za Boga nema mjesta u ovom svijetu. Ne nalazimo za Njega mjesta, ne uklapa se u naše planove, rasporede, prioritete. Jednostavno nema mjesta.
Što nam je činiti? Pozvani smo kao djeca Božja otvoriti i osigurati Kristu mjesto u našim životima. Zašto Svemogućeg Boga činimo svojom hladnoćom, ne gostoprimstvom kao zadnjega prosjaka na svijetu. Zašto mi vjernici odbijamo Njegovu želju biti s nama. Dođi djetešce milo, budi s nama, rasti s nama, rasti u nama. Želimo ti dobrodošlicu u hladnim noćima i smrznutim jutrima. Naš si, Tvoji smo i tvoji se želimo zvati. Mnogo puta te nismo dostojni, ali tvoja žarka ljubav pobjeđuje sve naše mane i grije. Očisti nam Kriste duše i srca i nastani se u nama.
Gospodine daj nam snage biti kao Hafid, glavni lik knjige „Najveći trgovac na svijetu“. Njegova životna priča kazuje kako je htio postati najveći trgovac na svijetu kako bi stekao bogatstvo i ugled. Iako je pozivom i poslom bio kamilar, svome tastu se povjerio i izrazio želju biti trgovcem, na što je tast pristao ali upozoravajući Hafida kako trgovina nije lagan posao kao što on misli. Glavni lik knjige dobio je prvi zadatak otići u Jeruzalem i prodati haljinu crvene boje koja je bila skupocjena. Vidjevši koliko naroda ima u tom gradu, pomislio je kako će za tili čas prodati haljinu i vratiti se svom gospodaru šepureći se zbog svoga uspjeha i trgovačkoga umijeća. No četiri dana su prošla a naš glavni lik nije prodao haljinu. Nije bilo zainteresiranih. Pomalo je počeo sumnjati u sebe i svoje sposobnosti polako hodajući ka pećini u kojoj će prenoćiti. Kada je došao u svoju pećinu imao je što za vidjeti.
Malena svijeća, zadjenuta u pukotinu u zidu pećine, blijedo je obasjavala jednog bradatog muškarca i jednu mladu ženu, čvrsto pripijene jedno uz drugo. Kraj njihovih nogu, u izdubljenom kamenom koritu u kojem je obično stajala hrana za stoku, spavalo je djetešce. Hafid nije mnogo znao o tim stvarima, ali je na osnovu djetinje naborane i rumene kože naslućivao da se radi o novorođenčetu. Da bi zaštitili djetešce od hladnoće, oboje, i muškarac i žena, bjehu skinuli svoje ogrtače i prekrili njima novorođenče, tako da mu je samo glavica bila otkrivena.
Nakon nekoliko razdirućih trenutaka neodlučnosti, budući trgovac pristupi svojoj životinji. Pošto je pažljivo razvezao petlje, otvorio je zavežljaj i izvukao haljinu, a onda, razmotavši je, pređe rukama preko tkanine. Crvena boja odsjajivala je pod svjetlošću svijeće.
Hafid zatvori oči i uzdahnu. Zatim žurno pristupi malenoj porodici, kleče na slamu pokraj djetića i blago sa jasala ukloni najprije očev odrpani ogrtač, a potom i majčin, pa ih vrati njihovim vlasnicima. Zgranuti Hafidovim odlučnim postupkom, ni muškarac ni žena nisu bili u stanju ni riječ izustiti. Hafid potom razvi svoju dragocjenu crvenu haljinu i nježno omota njome usnulo djetešce. Glavni lik priče ostavivši haljinu napušta obitelj, odlazeći iz pećine, zna da je riskirao svoju želju postati najvećim trgovcem na svijetu jer mu mladi bračni par nije mogao platiti haljinu niti je on to tražio.
Daj Bože da se mi ovako ophodimo prema tebi kao što se Hafid ponio prema ne znancima. Darovao im je materijalno dobro, no, još više, darovao im je svoj san, svoju želju za kojom je izgarao, darovao im je svoj život.
Dijete Isuse daj i meni snage da ti mogu dati svoje snove, daj mi snage da se obratim kao glavni lik Dickensonove Božićne priče, i da ti budem susretljiv kao Hafid koji se nije bojao žrtvovati za neznance. Zbog toga je obilato i nagrađen.
Gospodine nagradi i mene u Božićnoj noći i božićnim blagdanima mirom, radošću, ljubavlju, dobrohotnošću i poniznošću kako bih mogao biti kao ti i, nikada ne zaboraviti Tvoje Jaslice u kojima se smirio i ugrijao Spasitelj svijeta.
ČESTIT BOŽIĆ, BOŽIĆNE BLAGDANE I NOVO LJETO 2017., ŽELI
Ivan Butum, župnik u Borovici.