Nosi me vječita znatiželja da saznam što više o našim korijenima, makar u širinu ako se ne može u dubinu, krampa je posao geologa i arheologa, mada nitko ne brani virnuti i u koju pećinu ili stari rudokop. E moj Jozepe, govori mi voljena, bolje da se ti ipak uhvatiš lopate i štijanja po bašči, da posadimo koju glavicu luka, nego što ideš sa svojom ekipom u nekakvo rudogorje da kopaš po prošlosti, vidiš da je vrag odnio šalu i donio koronu. Džaba je njoj meni govoriti, a i ekipa me čeka.
Okupili smo se ispod izanđale direkcije bivše građevinske firme "Bobovac" u kojoj je danas redakcija istoimenog lista, svedena na jedan ured. Sjedamo svi u jedna kola, koja će najbolje urvine podnijet', a nijesu službena. Ljuljamo se izlomljenom pogarskom cestom kao na lošoj pučini, doručak se uskomeša u nama. Promatram krajolike oko sebe i kontam: evo našeg Zlatibora, samo kad bismo znali i htjeli. Lijeska procvjetala, jetrenka pokazuje svoju modru boju, a njive se bijele od visibaba, u pridolicama od sunca se kriju zadnje krpe snijega.
Mašili smo selo i dočeka nas raskrižje: u Dubošticu nećemo, tamo smo nedavno već bili, današnji je pravac Borovica. I sve do skretnice za Igrišća vožnja je kao po školjki od jaja. Smirimo se tek na asfaltu pred novim raskrižjem: nećemo u Donju, biramo onu Borovicu što je gor'. Ali prije toga zanima nas Gradina i stadosmo čim iziđosmo na sedlo s kojeg se vidici otvaraju. Uzvisina obrasla šumom, u šumu ima još neke staze, nije se sva osula, a drveća se pola posušilo. Krčimo prolaza, pucaju suhe grančice k'o ledenice. Na vrhu je lijepa mala zaravan i na njoj smrča veoma krakatih žila; Ćamil zbog toga posumnja da ona nešto krije i čuva pod sobom. Sve i da krije, nemamo čime kopati. Penjemo se na omanji kameni piklić iznad te upine, izdigao se jedva dva metra, ali dovoljno za zaklon nekadašnjem stražaru osmatraču, a nama za poziranje. Na drugoj je strani veća stjenčica i predstavlja izazov za vremešne penjače, ali tko se usudi i nekako uspuže na nju bude nagrađen pogledom koji puca duboko ispod u kotlinu Borovičkog potoka i daje direktnog uvida na suprotne stjenovite padine, što se spuštaju s Osretka; na više su mjesta izdubljene pećinama. Zaključak je: ne bi se ovaj istureni krševiti položaj zvao Gradinom da nije imao neku fortifikaciju i osmatrački značaj, za nadzor nad kotlinom. Ispod vratolomne stijene, mještani će nam poslije kazati, nalazi se i Bojana pećina; naziv dobi po hematitu koji je stanovništvo s njenih zidova uzimalo i njegovu postojanu crvenu boju koristilo u pojedine praktične svrhe.
Visoko smo u gori gdje šuma još nije prolistala, pa nam za oko zape i odlagalište jalovine u potoku ispod Gradine. Podaleko sići, njive se obatalile, potjeralo mlado trnje i plete se oko nogu stara trava koju nitko ne kosi nit' pase već godinama. Ali valja nama vidjeti što je. Jama i niskop zatrpani, a iz utrobe zemlje izlazi proljetnim suncem obasjan, bistar potok. Oprezno kušam vodu, čini mi se pitka i puštam je niz grlo. Nekakvih minerala u njoj sigurno ima, pa za nešto će valjati. Uto me iz ekipe "cunjača" netko doziva: ma pusti vodu, odi 'vam' vidi što je ovo. Onkraj bivše jame kleči naš kartograf i rukama prevrće svjetlucavo kamenje. Otima se šaljiv uzvik: evo ga, otkrili smo zlato. Poneki primjerak uze i ponese svatko od nas, valja ih nasamo analizirati i pokazati nevjernima da zelena boja bakra i žuti svjetlucavi odsjaj pirita dokazuju kako je i pravo zlato "tu negdje".
Nastavljamo kroz Gornju Borovicu, dosta novosagrađenih kuća, ali nikog živog ne vidjesmo. Završetak ceste dočeka nas kod župne crkve, ona je na položaju iznad svih kuća. Dalje je divlja cesta, ali radije nastavljamo nogom ispod Zorkovice prema Kraljevoj jami.
Lako smo je našli, zavukla se odmah ispod puta. Znatiželja vuče unutra u dubinu, nečija glava zveknu, netko je zakučio o nizak kameni svod, svijetlimo telefonima (tko ga je ponio), brzo stigosmo do mjesta gdje se jama račva u dva pravca, ali koji metar dalje oba su zarušena. Sa stropa naglavačke visi šišmiš, slika ga naš fotograf za arhivu, ali bolje je ipak maknuti se jer Kinezi su takvog skuhali i jeli i tako smo dobili koronu. A koronu smo ostavili negdje za sobom, ovdje u brdima ljudi žive normalno i za epidemiju, osim na dnevniku, nisu ni čuli.
Zadovoljni smo uživo vidjevši, šta vidjevši – kročivši u jamu u kojoj se kopalo zlato za kraljevski dvor na Bobovcu i potrebe bosanskog prijestolja. Zadnji kovčeg zlatnika s Bobovca odnese Austrougarska, našao ga neki lokalni sretnik i predao carskim vlastima da se oslobodi obveze služenja vojske. I kad skontaš koliko se za zlatnike ginulo i vazda otimalo, a onda cijeli jedan sanduk zapadne nekoga tko se tome ne bi ni u snu nadao. I on to tako proćerda.
Nakon jame doživjet ćemo još jedno posebno iskustvo, stati pod Radakovu stijenu. To je litica s koje su osmanski osvajači navodno strmoglavili vojvodu Radaka "za nagradu" što im je predao tvrdi Bobovac i iskazao sklonost iznevjeriti gospodara. Ispod stijene šiklja voda, ali je uhvaćena i završit će u punionici pa na tržištu pod nazivom "Kraljevska". Ime joj pristaje, tko je kuša na izvoru lako će se složiti s tim. Oko izvora u svrhu njegove zaštite sagrađen je... hm, zanimljiv prostor.
U povratku smo, sjedamo u kola, ali vidimo netko se vrti oko objekata uz crkvu, pa red je da se pozdravimo i javimo, da razbijemo sumnju o nepoznatim i rijetkim gostima. Nov, mlad župnik zove u kuću da sjednemo, popijemo kavu, kušamo misno vino. Odavno osim vode i mlijeka ne pijem ništa drugo, ali na ovome mjestu red je da probam ponuđeno, mogu popiti gutljaj (dugo sam živio od prodaje pića). Blaženi okus misnoga vina lako me pridobi da podmetnem čašu pod bocu još jednom. A mislio sam jednu ću, ma jedan gutljaj samo.
Bila je to zadnja ekspedicija prije nego će nas korona odnosno policijske mjere zbog upisanih godina u osobnu kartu natjerati da okačimo šumske kundure o klin, a štapove odložimo za plot. Ali to je privremeno, ima još zaboravljenih i zanimljivih mjesta što čekaju na nas.
J. Klarić
Foto: kod okna Kraljeve jame u Borovici