Ove godine p. Stjepan Koren je proslavio 50 godina svoga svećeničkog života, zlatni jubilej. Rođen je 6. studenoga 1927. u mjestu Oštrice kod Novoga Marofa, a zaređen u svojoj župi u Remetincu 3. ožujka 1958. Dio tih godina proveo je kao borovički župnik. On je, uz p. M. Rusana, posljednji živući isusovac koji je bio župnik u Borovici. Budući da je svoj jubilej slavio i u Borovici, u nedjelju 3. kolovoza ove godine, zamolili smo ga za razgovor za našu web stranicu.
P. Mirko: P. Koren, kad ste svojevremeno čuli da trebate ići na župu u Borovicu, sjećate li se, kakvi su vas osjećaji zahvatili na tu pomisao da ćete biti župnik negdje daleko u brdima?
P. Koren: Prije župe Borovice bio sam šest godina župnik župa Bogišići i Krašići u Boki Kotorskoj, kao i upravitelj svetišta Gospe od Milosti na istoimenom otoku kod Tivta. Moj premještaj u Borovicu rezultirao je uvelike radi toga što se lijepo razmahao rad oko obnove zapuštenog svetišta na otoku i spomenutih župa. Smetalo je to Komunističkoj Partiji i nekim četničkim pristašama, pa je bilo više zasjeda i prijetnja mome životu. Zato je p. Provincijala P. Galauner odlučio da me premjesti rekavši: 'Ti ćeš ići u Borovicu. Tu ćeš moći lijepo raditi'!
O Borovici sam čuo puno lijepih stvari, pa nisam imao nikakvih poteškoća da idem u župu koja je „negdje daleko u brdima“. Glede prirode uvijek sam se veselio moru i planinama. To me je i stvarno pratilo kroz život sve do sada…
P. Mirko: ste došli i koji su bili vaši prvi dojmovi?
P. Koren: U Borovicu sam došao negdje zadnjih dana mjeseca lipnja 1973. godine. Bila je nedjelja i biskup je dijelio borovičkoj mladeži sv. Krizmu. Tako sam bio odmah proglašen novim župnikom, zamijenivši p. I. Šeba. Crkva je bila prepuna. Pjevalo se veselo i gromko. Poslije mise učinili su mi se ljudi bliski, koji vole svoga svećenika i koji su mu povjerljivi.
Bio sam ugodno iznenađen nedjeljnim svetim misama. Crkva puna ljudi, mladih i djece. To je radost svakom svećeniku.
P. Mirko: Što ste sve trebali raditi kao župnik?
P. Koren: Radio sam uglavnom ono što obično župnik i radi. Posebnosti borovičke župe bile su:
- nedjelja: mise – jutarnja u 8 sati, druga u 11 sati u župnoj crkvi, a treću je trebalo imati ovako: jednom na mjesec u Borovičkim njivama (Duboštica), a ostale nedjelje i blagdane u Donjoj Borovici poslije podne.
Uz sv. mise imao sam vjeronauk. Poslije nedjeljne mise u 8 sati bio je vjeronauk za više razrede osnovne škole. To je bilo radi toga što je ta mladež putovala autobusom u Vareš u školu, pa ih nije bilo moguće skupiti preko tjedna. Prije svake sv. mise trebalo je i ispovijedati. Poslije mise u 11 sati bila je pouka za odraslu mladež. - Kroz tjedan imao sam dvaput tjedno za svaki razred vjeronauk za djecu koja su išla u školu u Borovici.
Uz evangelizaciju mladeži organizirali smo i pučke misije dvaput u šest godina. Za odraslu mladež bile su organizirane svake godine duhovne vježbe koje su davali naši oci isusovci.
P. Mirko: Što ste izgradili? P. Koren: Uz duhovni rad radilo se na obnovi crkve, župnog stana i izgradili smo zgradu novog pastoralnog centra. Kod toga je narod sve organizirano radio i pomagao besplatno. Trebali smo samo najvažnije majstore plaćati. Ja sam trebao naći donatore za nabavku materijala i potrebne stvari. Mnogo nam je pomogao već pokojni p. Johler koji je tada bio u Austriji. Tako smo podigli zgradu gdje smo onda mogli lijepo obavljati sve potrebne pastoralne poslove…
P. Mirko: Na kakve ste probleme nailazili? P. Koren: Najteže je bilo dobiti dozvole od općine za izgradnju objekata. Mislim da sam barem 40 puta morao ići na općinu i UDB-u da dobijem dozvolu za izgradnju pastoralnog centra i za uporabnu dozvolu!
P. Mirko: Imate li neki poseban događaj koji pamtite? P. Koren: Od najljepših doživljaja bile su mlade mise, pučke misije i duhovne vježbe mladih koje su obuhvaćale grupe od 180 do 200 mladića i djevojaka.
Od teških i bolnih doživljaja bio je dolazak u Borovicu nakon rata, u Borovicu koja je bila spaljena i razorena, kuće i crkva, sve garež, te trnje i korov koji su nicala i sve obrastali, sve gdje je nekoć cvao život.
P. Mirko: Kada ste došli slaviti jubilej u Borovicu, kako ste se osjećali? P. Koren: Bio sam iznenađen srdačnim dočekom i primitkom. Lijepo su sve spremili i organizirali proslavu zlatne mise: pjevanje, recitacije, govori i darovi… Došli su i dolazili u velikom broju iz Njemačke, Austrije, Švicarske i Zagreba… Od 3. kolovoza do 6. kolovoza – svetkovine Preobraženja Gospodnjega – orila se pjesma, svirka, te natjecanje raznih sportskih skupina i prijateljskih druženja. Osjećalo se da su se ljudi skupili iz prijateljstva i da izmjene međusobne uspomene i doživljaje.
P. Mirko: Borovica 70-tih godina prošloga stoljeća i Borovica u prvom desetljeću novoga milenija? P. Koren: Borovica sedamdesetih godina bila je kao košnica s mnogo pčela. Vidjelo se da treba mlade ljude osposobiti za mnoge zanate i druge izobrazbe da mogu u svijet, jer u Borovici nema mogućnosti većeg zaposlenja. No, činilo se koliko se moglo. Slali smo u Zagreb dječake da idu u školu na zanate ili u sjemenište. Znamo da je bilo lijepih rezultata, osobito duhovnih zvanja.
Došla je onda strašna nesreća koja je u domovinskom ratu cijelu Borovicu rastjerala u progonstvo, a selo spalila i razrušila. Ljudi su se kroz duge godine snašli u svijetu i zaposlili se, jer su radini i snalažljivi.
Budući da se nisu imali na što vratiti, a posla nije bilo u Borovicu niti u obližnjim mjestima, ostali su u svijetu, a mali broj ih se vratio. Ti su povratnici podigli nešto lijepih kuća i brigom župnika i pomoći dobrih ljudi iz inozemstva, sagradili prekrasnu crkvu. Borovičani iz svijeta prekrili su tih dana Požeblje mnoštvom automobila. To je danas slika Borovice raspršene i povremeno skupljene. Nevolja rata ipak je prekalila vjeru ljudi i ostali su dobri vjernici i u svijetu i kod kuće.
P. Mirko: Koji su Vam planovi i što radite sada u Opatiji? P. Koren: Živim u Opatiji u domu Duhovnih vježbi, a u staračkoj sam dobi. Pomažem našima u pastoralu, a po raznim župama ispovijedam. Češće i na Trsatu. Brinem se za duhovne stvari u dva staračka doma u Voloskom kod Opatije.
Od materijalnih stvari: vodim knjižnicu, u vrtu kultiviram vinovu lozu i voćke. U crkvi dotjerujem mnoge stvari i vodim brigu o raznim potrebama.
Želja mi je velika da bi naša velika i reprezentativna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije postala središte za štovanje Marije i okupljala vjernike opatijskog dekanata. Počelo se u tom smislu s blagdanom Gospe od Krunice kako bi se molitva uvela u obitelji i bila na obiteljsku obnovu. Zatim, da bi špilja Gospe Lurdske postala utočište nevoljnih i bolesnih. Ima tu i lijepih uslišanja. Želi bismo i obnoviti Prve subote u mjesecu…
P. Mirko: Što biste poručili Borovičanima koji su u Borovici? P. Koren: Treba im veliko zajedništvo vjere, rada i bratske sloge. Glede zaposlenja moglo bi nekoliko domaćina koji se razumiju u stočarstvo stvoriti nekoliko farmi ovaca. Vidio sam u Borovici silnu travu skoro do metar visine, a nitko je ni ne kosi, pa propada. Dakle, bilo bi obilno paše i hrane za ovce. Odsutni Borovičani mogli bi dati livade onima koji su u Borovici da se okoriste livadama. Tako bi im i čuvali zemljišno vlasništvo. No, svakako bi se morali Borovičani složiti da stvore jednu pravnu udrugu koja bi se mogla onda boriti za pravne stvari svih Borovičana. Inače će s vremenom izgubiti osobna i nacionalna prava u Bosni i Hercegovini.
P. Mirko: Što biste rekli onim Borovičanima koji su izvan Borovice? P. Koren: Borovica je silno bogata rudom. Istraživači inženjeri još su za moga boravka govorili o mnoštvu rude. Rekli su da ima toliko rude da kad bi ju odvozili najmodernijim sredstvima dan i noć kroz tri stotine godina, ne bi je odvukli. Dakle, velika je budućnost za Borovicu. Ne smije se stoga teren zabadava napustiti i nebrigom izgubiti. A doći će vrijeme za proizvodnju. Bio sam s ljudima koji su spremni žrtvovati se i raditi na organizaciji Borovičana za sva ljudska prava. Neka ne budu razočarani i bezvoljni za ta prava.
Imaju dosta i visoko obrazovanih ljudi, svećenika i sposobni zanatlija, pa će se moći mnogo toga učiniti. Neka se okupljaju oko župnika, da se tako povežu međusobno. Neka ljube svoju domovinu i svoje porijeklo, jer čovjek bez domovine i osobne svijesti pripadnosti svome narodu jadan je beskućnik i siromah. Dakle, vrijedi stara hrvatska budnica. „Vjera u Boga i hrvatska sloga!'“.
P. Mirko: vam p. Koren za sve što se nekoć radili i činili za Borovicu i Borovičane. Hvala vam što sada u svojim molitvama mislite na nas i što se uvijek živo interesirate za sve što je povezano s Borovicom! Razgovor dovršen u Opatiji, 11. rujna 2008. godine.