Dragi prijatelji, znam da vas mnoge interesiraju novosti i zbivanja u našoj dragoj Borovici, te kao laik za pero, pisanu riječ, a posebno nove tehnologije kojima se moram poslužiti dadoh si zadatak da sve to pokušam.
Mjesec je VELJAČA ljeta Gospodnjeg 2008. Pokušavajući ovo napisati misli me vraćaju u Borovicu mog i vašeg djetinjstva i ovo godišnje doba u njoj. Borovicu koje se želim sjetiti u ovo godišnje doba pamtim po velikom snijegu, veoma niskim temperaturama, po vrisci djece koja odlaze na sanjkanje, po spremanju momaka koji idu na skijanje da bi isprobali svoja znanja i hrabrost u spuštanju niz „Strepu, Vješala i Smrdan“ pa sve do u Donju Borovicu, a onda kod tetki, baka na topli čaj, krišku pomazanog kruha ili koji suhi kolač.
Svi se sjećamo čuvenih „prtina“ na sve strane od Laništa preko Medujaka, iz Sela do
Ćureta, sa Požeblja do Cea. A Osredak, Položac i Borovičke Njive - to su priče koje traže pisca i pjesnika da sve opiše i opjeva, jer to je za mene previše.
Uz prtine na sve strane korita gdje se pojila stoka, penzioneri u „rudarkama“ čizmama koji vode svoje ljubimce zekane, alate, vrance na pojenje, a oni se od duge ležaje i sile valjaju po snijegu šireći prtinu na sve strane. U bijelom snijegu torina za ovce koje se u to doba jagnje, te blejanje male janjadi.
Stariji pamte odlaske u Vareš preko Krasadola, a mi mlađi autobuse koji su i do šest puta dnevno vozili odrasle na posao u rudnik, a djecu u školu. I još puno puno toga što mi sad pada na pamet.
Sadašnja VELJAČA je u svemu drugačija. Sa malo pa skoro nikako snijega i temperaturom od + 15 stupnjeva na kojoj se može komotno kratkih rukava u šetnju.
Borovica iz sjećanja danas živi u jednom miru i skladu koji joj daju njeni sadašnji žitelji.
Vrisku djece zamijeniše žustri razgovori penzionera sa klupe u selu i stola na Potoku, razgovori o pješačenju na posao preko Krasadola i tadašnjoj brizi o brojnoj djeci, o njihovom školovanju, o ljubimcima koji su već odavno navikli slušat nove gazde u Dragovićima, u Lipnici i Brnjicu.
O mladosti, njihovoj hrabrosti i skijanju povremeno priču ispričaju Srećko i Maturica pred publikom u D. Borovici koja ispred trgovine navija za njih dok se spuštaju niz Lazinu.
A prtine, one me najviše bole. Njih nema u snijegu ali ima u blatu koje se slijeva s Medujaka, Gradine i Laništa, i koje niz Mračni potok i Borovičku rijeku pa sve do Crnog mora odnose naš bijes i tugu zbog novih prtina i ljudi koji ih na silu napraviše.
Ti ljudi nisu poput starih Borovičkih drvodjelaca: Stjepka, Miše, Bešlije, Mate Pilipova i ostalih koji pratiše šumu kako raste, sazrijeva i iz nje uzimahu ono što njima pripada i razmišljahu i o nama svojoj djeci i unucima, o tom bogatstvu prirode koje treba i ostalim pokoljenjima ostaviti.
Ne, ovo su neki drugi ljudi koji misle samo na sebe. Oni danas dovršavaju posao započet ranih devedesetih godina. Selo koje ubiše žele dotući, ljude koji se vratiše žele obeshrabriti.
Te ljude kojima je to samo posao poštujemo i molimo da prtinama koje prave u blatu ostave bar malo bjeline i sjećanja na pokojne Borovičane koji Medujak, Laništa i Mračni potok ostaviše svojim unucima i praunucima, te da i oni kad dođu mogu prošetati po prtinama koje su stoljećima pravili njihovi djedovi.
Prtinu između Sela i Ćureta prte signali „B H Telecoma“, sad u jednom sad u drugom smjeru, prenoseći sve što se dešava u selima sa učestalim pitanjima: „Šta ima ? Kako si? Jel te tko zvao iz Beča, Zagreba, Amerike? U koliko sati je misa? Gdje je, jeli u Selu ili na Požeblju? itd.“
Čuvenu uzrečicu „pun si ko borovički autobus“ danas spomenu samo rijetki jer sve je više praznina, a čuveni borovički autobus je zamijenio jedan mali kombi koji vozi dvije male i jednu zreliju princezu u školu. Te princeze vrijedi spomenuti, jer zahvaljujući njima Borovica ima kakav-takav prijevoz. To su:Gabrijela Marić, Ana Ljubas i Luca Djaković.
A Borovičke radnike, njih danas prevoze neki drugi u metroima,U-banima i S-banima po metropolama diljem svijeta.
Staru pjesmu o čobanicama ljepoticama te stadima nepreglednih ovaca i janjcima sa ražnja u ovoj veljači možemo samo spomenuti. A kušati??? To ćemo na ljeto kad se svi sastanemo i kad krene čuvena Borovička: „Borovico i Crvene stijene, tu je mala zavolila mene.“
Do tada ostajte mi živi i zdravi.
Borovica, 07.02.2008. god.