U tišini mi odjekuje božićna pjesma: „Radujte se, narodi, kad čujete glas…“
Čujem dragi glas moje pokojne majke. Ona tu pjesmu pjeva već sedamnaest godina gore negdje, ali ja čujem njen glas. Ona je tu, jer to osjećam.
Najljepši i najdraži blagdan za mene je Božić. Sve je lijepo, čisto, bijelo, svečano i veselo. „Veselje ti navješćujem, puče kršćanski…“
Vraćam se u djetinjstvo, a to je bilo davno, davno. Sjećanja naviru. Lijepa sjećanja. Živjeli smo skromno, ali sretno, kao i većina obitelji. Moje četiri sestre i ja posebno smo se radovale Božiću, zajedničkom obiteljskom ručku i, naravno, božićnim darovima. Bili su to praktični i skromni darovi, ali za nas golemi. Radovali smo se novom džemperu, šalu, rukavicama, novim bojicama, ali i rum-pločicama.
Majka je pravila nekoliko vrsta suhih kolača koje je držala u spavaćoj sobi, u kutiji od davno kupljenih cipela. Mi smo najviše voljeli gibanicu punu oraha. Kuća je mirisala na sarmu i pečeno meso. Imali smo i krišban – jelku, onu pravu iz šume. Voljela sam kititi krišban i nisam se morala raspamećivati gdje ću okačiti koji ukras, jer ukrasi su bile bombone zamotane u zlatni ili srebrni papir. Ne, nismo ih jeli. Ostavljali smo ih za sljedeći Božić. Bile su tu i šišarke, suhi orasi, a komadići vate bili su „k’o fol“ snijeg. Virile su i prskalice – malo ih upalimo pa ugasimo da nam dulje traju.
Ispod krišbana se smiješilo janje, bijelo kao snijeg, s crvenom mašnom, a pored janjeta stajalo je žito posijano na svetu Luciju. Nekada je bilo bujno i gusto, što je značilo da će nam naredna godina biti rodna i uspješna. A nekada je bilo prorijetko – i to nije bio dobar znak.
Uz badnju večeru otac nam je dozvoljavao da iz malih zelenih čaša s debelim dnom pijucnemo malo vina. Imam još uvijek jednu takvu čašu. Čuvam je k’o oči u glavi. Nije to obična čaša. To je čaša puna lijepih uspomena.
Opet čujem majčin glas. Pjeva! Nas devetnaest (roditelji i mi kćeri s našim obiteljima) pjevamo. Kuća opet miriše na sarmu i pečenje. Tu je opet krišban, ali ukrašen raznim svjetlucavim kuglicama i figuricama. Nema prskalica – zamijenile su ih lampice koje se u pravilnom ritmu same pale i gase. Bijelo janje nam se smiješi, a u žitu je zabodena svijeća.
Razdragana djeca sjede za malim stolom, a mi odrasli za velikim. Djeci se baš i ne sviđaju korice s posnim grahom i puno bijelog luka. Nestrpljivo čekaju ribu i gibanicu. Nakon večere zaori se pjesma – naša izvorna, borovička. Moja najstarija sestra prati majku. Najviše sam voljela kad zapjevaju:
„Sve se, Bože, ‘priboliti’ može,
što se voli, to se ne ‘priboli’.“
Nikada nisam naučila pjevati borovičke pjesme i zbog toga mi je žao. U ponoć roditelji idu na Polnoćku, a mi se vraćamo sretni i ispunjeni svojim kućama. Ponekad smo se vraćali pješice – e, to je bio pravi ugođaj. Vani je sve bijelo, snijeg napadao, djeca se valjaju po snijegu. Nikome nije hladno, iako je debeli minus. Cijeli grad je osvijetljen i lijepo ukrašen. Prava božićna čarolija. Čuje se prasak petardi i čini se da nitko ne spava.
Sutradan, na Božić, opet smo svi kod roditelja na obiteljskom ručku. Ničija juha nije kao juha moje majke. A tek sarma, pečenje, kolači!
Božić je, kao i svake godine, tu. Volim božićne blagdane, ali ništa više nije kao što je bilo. Nema čak ni snijega. Moja djeca i moja unučad su daleko, a moji roditelji, moj muž i moje dvije sestre slave Božić gore negdje među oblacima. Gore se ori pjesma, a u mojoj kući je tiho. Širi se miris sarme, ali nije to onaj miris. Stol je pun svega, a duša? Obuzima me tuga. Suze naviru.
I teta Jela, Marija, Anto i Marko su sami i tužni. Svi mi čekamo videopoziv umjesto da s vrata čujemo: Sretan Božić…
Ali sutra je novi dan.
Opet čujem mili glas svoje majke.
Opet pjeva: „Radujte se, narodi, kad čujete glas…“
Tekst napisala: Mirjana Kovačević
