Borovico, zemljo plemenita,
Bila ti je crkva kamenita.
Našu crkvu srušile granate,
Borovico, zar se ne zna za te?
Povijest bilježi, doduše vrlo škrto, da je to naseobina Sasa, iako je njena prošlost mnogo starija i bogata velikim povijesnim događajima. Rimska i grčka groblja samo dijelom potvrđuju dugu povijest. „Radakova stijena“ što visoko strši, udaljena samo nekoliko stotina metara od župne crkve u Borovici, simbol je duboke životne povezanosti Borovice i Bobovca, burnih povijesnih događanja, ali i dugog i bolnog stradanja i nestajanja naših hrvatskih korijena sa ovih prostora. Radakova stijena samo je jedan od svjedoka tužnog spomena na naša srednjovjekovna stradanja.
Ogoljena, visoko k nebu uzdignuta i samo pri vrhu malo raslinja, stoji čvrsto kao klisura, kao istina živi, nepobitni i neporušeni svjedok naše tragedije. Sam pogled na nju i bez ijednog pisanog znaka živo vraća sjećanja na 1643. godinu. U njenoj ogoljenosti vidljiva je sva ruševnost višestoljetnog Bobovca i sva tuga našeg nestajanja. Malo raslinja na vrhu kao da upućuje na male ostatke divne prošlosti – Borovica povrh Bobovca! Dragovići i Mijakovići – dva muslimanska sela, a naša imena i naša plemena. Reliquiae reliquiarum tužne povijesti ali su bar spomenici naših plemena. Bojim se glasno razmišljati, pitati, a još više me strah povezivati: Hoće li Borovica postati prošlost? Još jedan nijemi spomenik istine o dogođenom? Spomenik još jednog imena, pravog hrvatskog plemena?
Voda što podno Radakove stijene izvire, život je značila gradu Bobovcu. I danas svojim tužnim glasom neprekidno žubori istinu o Radaku i njegovoj bijednoj izdaji svoga roda. I nakon toliko stoljeća i generacija „istina“ živi – teče, nije skrivena.
Stijena i voda – spomenik i pjesma izdaje i smrti. Još uvijek ona pjeva i pjesmu života, života koji se ne može uništiti.
Stijena i voda – spomenik i pjesma izdaje i smrti. Još uvijek ona pjeva i pjesmu života, života koji se ne može uništiti.
Borovica, prvi susjed Bobovcu, prava planinska ljepotica. Smjestila se povrh Bobovca, na padinama Zorkovice, Javorja i Lipničkog brda, 20-ak kilometara između Vareša i Kraljeve Sutjeske. Prostire se poput nebeskog saga na nadmorskoj visini od oko 1300 m. Ko čisti neba dar, ko kap nebeske rose, čista i bijela i stada i odijela, poput snijega što prekriva je najvećim dijelom godine. Istinski vrtovi šuma, čistoća zraka, izvori rajski, mnoštvo bijelih stada i blagi zvon zvona; blizina i sunca i neba, široka obzorja duha i božanski akordi ptičjeg pjeva – to bila je odjeća njena.
Kao župa ustanovljena je 1920. godine a zakonita je kći majke Kraljeve Sutjeske. Brojila je oko 1510 duša, 357 obitelji – biser hrvatstva i katoličanstva, ljubomorno je čuvala dar neba i svoju čistoću: svoj identitet, korijene, kulturu i vjeru. Uspijevali su u svim vremenima i svim iskušenjima sačuvati svoju posebnost i svoje temeljne vrednote. Usprkos najrazličitijim nastojanjima da nestanu ili nešto drugo postanu, uvijek su ostali svoji, uvijek su ostali Hrvati, katolici i Borovičani.
Bio je to bedem, ali ne gradski kao u Bobovcu, već bedem hrvatstva i katoličanstva. Još jedna u nizu potvrda: čak i u službenom glasilu „Komunist“ u prosincu 1990. godine u završnom godišnjem izvješću stoji zapisano da je neshvatljivo da „… jedino još u Gornjoj Borovici nikada nije osnovana niti uspjela zaživjeti partijska ćelija“ (slobodan citat). Za njih nemoguće ali za Borovičane sasvim normalno iako zbog toga prezreni i zapostavljeni, uvijek su i u svemu na općini posljednji bili. I struju su posljednji dobili, a makadamskim putem tek 70-ih godina sa Varešom povezani. Autobusna linija: Vareš – Borovica, priča je za sebe i u cijelosti je samo oni znaju. Unatoč svega, opet čista obraza i puni svetog ponosa
I sam život čovjeka gorštaka odveć je težak i opor, a živjeti i preživjeti uistinu je bilo umijeće i hrabrost. Dodamo li k tome još razne paukove mreže i okove režima, obespravljenost i smišljenu zapostavljenost, može se tek naslutiti kako se mukotrpno i teško stjecalo potrebno za život dostojan čovjeka. Pa ipak, oni su znali i voljeli živjeti što svjedoče i brojne obitelji. Čini mi se da su naučili mudrost života: znali su što je najvrjednije i što je najpotrebnije – Boga imati a dušu ne izgubiti!
Zemaljski vrt gdje bijahu posađeni i duboko ukorijenjeni, voljeli su i njegovali. Bio je to njihov zemaljski raj iz kojega su nerado izlazili i nisu se dali iz njega nikada i ni od koga istjerati. A život i dušu voljeli su ko samoga svevišnjega Boga. Življena vjera, odanost Crkvi, sakramentalni i molitveni život – sve je to ostavilo pečat poštenja, neiskvarenosti i različitosti od drugih. Duh zajedništva i osjećaj solidarnosti oduvijek ih je resio. Ljubav prema Bogu i čovjeku bila je životna nit svih nastojanja. Voljeli su Boga i čovjeka, Crkvu i svoj narod – hrvatski narod komu su srcem i dušom pripadali. Bogato je i njihovo vjerničko življenje: 8 svećenika, 26 časnih sestara, 3 bogoslova, 8 sjemeništaraca i 2 kandidatice samo su mala potvrda ovakvih epiteta i atributa.
A onda, iznenada, nadviše se crni oblaci noseći još crnju slutnju, dunuše neki čudni vjetrovi još čudnije demokracije, od kojih se naježismo i zebnju nam unesoše da zla kob nam se sprema. Zar i ovaj ostatak raja uništen će biti? Zar i ovaj dar neba izgubljen će biti? O Bože, što učinismo Tebi ili u čemu ožalostismo Tebe…? Koji grijeh je naš da iz Borovice – iz vrta tvoga a našeg raja, istjerani moramo biti? I slutnja postade stvarnost a zebnja gorka i tužna realnost. Oblaci crne mržnje sručiše se na nju, sijevnuše munje ljudske zloće. Zagrmiše gromovi ljudskoga pakla i u tren: grozota pustoši. Ništa živo više ne postoji, čak ni u zraku. Nekada ostatak raja – sada slika jezovitosti pakla. Nekada lijepa, živopisna, puna radosti života – sada osjećaj smrti na svakom koraku, mrtva, porušena, ružna…! Sve je ubijeno, spaljeno i do temelja porušeno. Samo okolna brda ostadoše netaknuta u svojoj ljepoti. Voda – jedino živa, tužna se skriva u ruševinama obiteljskih zdanja. Žuborom svojim tužnu pjesmu pjeva, pjesmu stradanja ali budi i radost svetog nadanja. U mrtvilu što je okružuje, ona živi i kao da nas zove k sebi, kao da nam hoće reći: IMA ŽIVOTA, DOĐITE K MENI! Voda, svjedok istine i spomenik života – ali i nada opstanka života.
Prigodom održavanja proljetnih misa po našim grobljima – blagoslov polja, upućena je zamolnica Ratnom Predsjedništvu općine Vareš da udovolji ovoj duhovnoj potrebi i pravu svakoga vjernika. Istini za volju, treba se priznati, ubrzo smo dobili odgovor koji je razoružao i najveće skeptike. U odgovoru, između ostaloga, ovako piše: „Predsjedništvo Skupštine Opštine Vareš cijeni da postoje uslovi za udovoljavanje pomenutoga zahtjeva.“ Bilo je to prvo službeno dopuštenje posjete civila Borovici, nekolicini da se susretnu sa istinom o dogođenom. Obradovan ovakvim odgovorom užurbano sam pristupio organiziranju. Požurio sam odnijeti vijest. Stigavši u prostorije njihovog prognaničkog smještaja s riječima: „Idemo u Borovicu“ – nasta tajac. Pogledi uprti u mene kao da još uvijek pitaju, kao da još uvijek ne vjeruju što ušima čuju. Kao da ih u hipu obuze neka čudna uznemirenost. Oči čas ozarene radošću, čas orošene suzama. Ne zna se što ih jače obuzima: osjećaj ushićenosti ili sva gorčina sjete?
Davno je bio 30. listopad 1993. kad udari grom iz vedra neba: evakuacija!? Šokirani, ko vrelom vodom poliveni, sa zavežljajem u ruci, s bolom u srcu i tugom u duši zadnji put poljubismo sveti prag doma svog. Zaputismo se prema Varešu ali unatrag okrenute glave i pogleda prema onom što ostaje: naša kuća i naša Borovica.
U Kiseljaku smo gotovo dvije godine, istina samo tijelom, ali srcem i dušom neprekidno u Borovici. Teško je vjerovati da će noge koračati našim makar i zaraslim stazama, da će oči opet vidjeti dom i sveti prag, makar zapaljen i porušen bio, da će usne moliti molitvu vjere – makar još jednom na Požeblju našem.
„Velečasni, piši mene, hoću i ja…, mogu li ja?!“ – svi ko u jedan glas. Htjeli bi svi redom a dopuštenje imamo samo za jedan autobus. Bože, što učiniti i tolikim željama udovoljiti? Sjetih se: iz svake obitelji jedno, bit će najpravednije i možda najmudrije. A meni, kao župniku, kojemu je ovo petnaesti pohod Borovici, dobro je znano da ni jednog krova nema – osim nebeske kape, a misu treba slaviti; da ništa osim proraslog ružnog korova nema i nešto finije trave po brdima, a ipak jesti se mora – makar skromno, ali opet dostojanstveno se obilježiti mora!? S pomoću Božjom i dobrotom ljudi uvijek se sve moglo. Tako je bilo i ovaj put: ispekoh dvoje prasića, nešto piva, kruha i luka – za sve će dovoljno biti!
Nedjelja 28. svibnja – nekada samo pusta želja, a sada stvarnost! Sedam je sati. Svanulo je ali kao da i nije. Crni i teški oblaci s prvim kapima kiše kao da su htjeli reći: po jutru se dan poznaje. Ne, ništa nas ne može omesti – krećemo od Kiseljaka na put prema Borovici. Upalismo svjetla na vozilima a brisače na staklima na ubrzaniji stupanj. Bez ikakvih zastoja prolazimo punkt u Tušnjićima da bi tek pred Dabravinama bili zaustavljeni. Vojni policajac na motorkotaču, mokar do gole kože, užurbano zapitkuje, gleda papire, ulazi u autobus i grupo naređujući pita: „Tko ima fotoaparat ili kameru, neka se javi, sve se mora oduzeti!“ Javlja se jedna žena, oduzima joj fotoaparat pojašnjavajući da se ne smije slikati i da će ga dobiti na povratku na istom punktu.
I ja sam imao fotoaparat uza se, ali nisam htio prijaviti. Toliko će oči vidjeti istinu, zašto ne dopuštaju fotografirati? Zar se istina može sakriti? Oči će sve snimiti, srce i duša će sve zabilježiti. Za istinu borit se treba i slikom i fotografskim aparatom, odlučih se bez imalo ustezanja. Idemo dalje prema Varešu, naravno uz pratnju vojne policije. Na punktu u Prnjavoru, na ulazu u Vareš preuzima nas mjesna policijska pratnja i nastavljamo put kroz Vareš. Pred općinom čeka nas još jedan autobus prepun Vareških hrvata koji nam se pridružuju. Vojno – policijska kampanjola sa 7-8 naoružanih policajaca, župnik sa ladom-Nivom, te dva autobusa nastaviše put preko Pogari prema Borovici. Usput susrećemo ljude pojedinačno i u grupicama, ozeble i prokisle… i oni idu u Borovicu! Teškog i napornog pješačenja je pred njima još 11 km. Bože, kako velika je njihova žrtva, ali i ljubav! S dopuštenjem policijske pratnje mnogi su se uspjeli ugurati u autobuse koji su više ličili na konzerve sardina.
Međutim, nešto je nejasno i čudno mi bilo. U Varešu su trebali čekati nas putnici sa Daštanskog, Borovičani – pripadnici HVO-a. I oni su dobili dopuštenje, ali … nama nitko nije želio dati nikakvu informaciju o njima. Bez riječi, zaputismo se dalje. I samo nebo kao da se baš urotilo protiv nas. Vidljivost nikakva, brisači kao da ih ni nema, za put se gotovo i ne zna, kao da vozimo riječnim koritom. Usporeno, ali ipak idemo naprijed. Konačno, stižemo do u samo selo, do Bojića – odjednom zastoj! Sjelina, put se prolomio. Dalje ćemo pješice. Prolom je oblaka, nebo se otvorilo svom silinom a pred nama je još jedan kilometar do crkve i mjesnog groblja gdje ćemo Boga moliti i misu slaviti. Ali na kišu se više nitko ne obazire.
Konačno smo tu – svoji na svome, na tlu gdje smo ponikli, gdje smo život ugradili i ostavili. Tu je naš dom, istina porušen i mrtav, tu je i naš grob, mrtvi što jedino žive i nijemo svjedoče istinu o svemu. Idemo k njima, da se vidimo s njima. Idemo k njima – sve će nam oni reći; idemo k njima da zajedno s njima, unatoč svega, opet reknemo Bogu: „Mi se u tebe uzdamo Gospodine! Ostani s nama Gospodine, jer mrači se…!“
Gledam povorku nijemu i tužnu što kroči prema groblju kroz ruševine što više nalikuju arheološkim iskopinama nego li donedavno mjestu našeg obitavanja. I pitam se: zašto? Bože, nekada tako puna života – sada tako mrtva. Nekad se orila pjesma, a sada nijema i mrtva tišina. Kao na bojnom polju… kad preživjeli pogledom traže svoje mrtve, tako i povorka naša – tužnim pogledom traži bar trag ili ostatke mrtve kuće svoje?!
Lica orošena suzama kiša je prala i nebeskom utjehom otirala. Čulo se samo tiho jecanje, naizmjenični bolni i napola glasni uzdasi praćeni riječima: Bože moj, Bože moj…! Zašto???
Na groblju zatekosmo mnoge već pristigle s Pogari i iz Duboštice. Groblje jest prostorom maleno: ali grobova puno i nas oko 250 pristiglih – sve u svemu krcato, do posljednjeg mjesta ispunjeno. Ispunjeno prostorom ali i vjerom u srcu da dobrota Gospodnja nije nestala, pouzdanjem da milosrđe njegovo nije presušilo. Kristovu patnju i nekrvu žrtvu, sjedinjenu s našom patnjom i našom i krvnom i nekrvnom žrtvom prinijeli smo Ocu nebeskom moleći oproštenje i pokoj preminulima, a nama živima blagoslov vjere, svete nade i plodove ljubavi. Sa samim početkom mise kiša prestade, nebo se nasmiješi i sunce nas obasja. Gotovo čudo, a ljudi pogled digoše k nebu. A ono smiješeći nam se kao da hoće reći: Ne boj se, stado malo; ja sam s vama – poslije oblaka sunce, poslije tuge radost! Ojačani u vjeri da svanut će dan, da uskrsnut će Borovica u novom ruhu i novoj radosti, s groblja se zaputismo na Požeblje u Dom Gospodnji, u crkvu našu.
Mač boli i nama probode dušu. Ni Bog više „ne živi“ u Domu svom. I On je istjeran iz Doma svog i Njegov dom je obeščašćen, spaljen i porušen. Sada nalikuje na „dom pustoši“. Sada smo u svemu slični Bogu svom: mi prognani ko i On, domovi opustošeni i porušeni kao i Njegov. Sada razumijemo da „nije učenik nad Učiteljem!“ Sada u cijelosti shvaćamo da MI SMO CRKVA, da MI SMO „HRAM BOŽJI“, da taj dom Božjeg prebivališta ne smije nitko obeščastiti i porušiti. Srušen je i obeščašćen Dom molitve na Požeblju – u Borovici, ali su zato nikle nove bazilike i katedrale vjere i ljubavi u dušama našim.
Jesmo vjernici, ali smo i ljudi. Boli nas sve učinjeno i duboko se osjećamo poniženi i povrijeđeni u svom ljudskom i vjerničkom dostojanstvu. Istina je odveć bolna, tužna i ružna. Neshvatljivo nam je da tako velika i strašna je mržnja đavolska utjelovljena u čovjeku a ispoljena prema svemu onomu što je hrvatsko i katoličko. S pravom i razlogom se pitamo: ZAŠTO? I još k tome – „ne smijemo se slikati“ – ne smije se znati?! Ako je to učinjeno „dobro“ zašto se ne smije slikati, zar ga treba skrivati; a ako je ZLO, zar se može naređenjem, zabranom skriti? Istina je istina, ma kako gorka bila! Nije li i to zločin protiv istine? Jedno zlo prekrij drugim! Dokle ćemo stići? Zasigurno ne daleko i ne u dobro! Nimalo nije svijetla budućnost koju tako i takvi graditelji grade!
Uz objed koji blagovasmo pod otvorenim nebom, stojeći i prilično žurno, poput Izraelaca – uza svu sjetu začu se i pjesma:
„Borovico, zemljo plemenita,
Bila ti je crkva kamenita!
Našu crkvu srušile granate,
Borovico, zar se ne zna za te?!
Nakon objeda zaputi se svatko svome razrušenom pragu da ga suzom zalije i poljubi cjelovom nade u povratak. U tri sada popodne okupismo se ponovno na groblju u Donjoj Borovici s istim molitvama na usnama. Kradom sam načinio snimke o stravičnosti učinjenog. Ali kad će „sreća“ – budno oko onih što istinu žele skriti i ne daju da se zna, jer njima je tako „naređeno“ – uhvati me u „zlodjelu snimanja“. Na grubi vojnički način, gotovo prijeteći mi najgorim, oduze mi aparat sa filmom, obećavajući da ću aparat dobiti nekada, ali „film će biti uništen“. Istina će biti „uništena“! Zašto? Odgovor mogu naslutiti, ali ne i prihvatiti.
Jedno mi je ipak jasno: Istina postoji, ona se ne može skriti i ona se ne može ubiti. Istina ne umire, ali zbog nje umiru ljudi. Bog je ISTINA a ja živim Bogu – istini i ne mirim se s onima koji istinu ne vole ili ne žele, jer takvi nisu čovjeku čovjek, i uistinu nisu prijatelji dobra ni graditelji mira, budućnosti ni suživota.
Istini je suđeno da se bori protiv laži. Istina će pobjeđivati, ali će se laž uvijek vraćati, te će se istina uvijek iznova morati boriti s njom Ako to ne bude činila, bit će zauvijek izgubljena. Istina je jedna, samo je ljudi oblače u različito lažno ruho. Ruho će ipak jednom spasti a istina zasjati u punom sjaju, a kreatori lažnog ruha razotkriveni i zauvijek prezreni.
Uvijek iznova, potresno me se doima izjava predsjednika izvršnog odbora općine Vareš, g. Hrustema Mališevića, izrečena u Varešu 15. prosinca 1994. meni na uho: „…Postoje vremena kad nije dobro da se istina zna!“ Treba li uopće komentar? Kroz ove dvije godine mnogo je onih što se direktno ili indirektno izjasniše da nisu prijatelji „istine o Borovici“. Zar je BOROVICA ISTINA KOJA SE NE SMIJE I NE ŽELI ZNATI? Zašto je ipak tako? Odgovor mogu dati samo oni koji se tako izjasniše!
Bog je naša ISTINA, naš ŽIVOT, ali i naš PUT, makar kalvarijski, ali vodi uskrsnoj radosti. Nema sumnje: BOROVICA JE IPAK ISTINA KOJA ĆE PREŽIVJETI I KOJA ĆE SE ZNATI!!!
Kiseljak, 9. lipanj 1995. vlč. Mato MAJIĆ, župnik
