Dragi posjetitelji naše web stranice, želimo vam prenijeti dio Uskršnjeg ambijenta iz naše Borovice te sa vama koji ove godine iz svojih osobnih razloga niste mogli biti sa nama u ove svete dane u Borovici.
Donosimo vam razmatranje križnog puta Krista i Borovice našeg bivšeg župnika Perice Majića kojeg smo molili penjući se uz naš Tabor iz Donje u Gornju Borovicu. Ovaj tekst iznova oživljava sjećanja na naše stradanje 1993. godine i sve ono kroz šta Borovica prolazi danas. Uz ovaj prelijepi tekst našeg bivšeg župnika donosimo vam i usporedbu te 2008. i 2017. godine kao podsjednik na sve one koji su te 2008. godine bili sa nama, a ovih godina su preminuli i završili svoj Križni put te sad sa uskrslim Kristom dijele kraljevstvo nebesko.
Sve vas pozdravljamo i želimo sretan Uskrs uz skoro viđenje na našem jubilarnom 10. susretu u Beču.
Vaši Borovičani!
1. POSTAJA: Isusa osuđuju na smrt
Kroz zrak je prolazio tihi huk glasanja svjetine, čiji je pogled uprt samo u jednom smjeru. Gledali su na improvizirano postavljenu binu i čovjeka na njoj, koji tiho stoji i blago gleda prema svojim sucima. U Njegovim očima nije bilo mržnje, nego samo Ljubav i razumijevanje su izlazile iz njega. U Njegovom glasu nije bilo osude, nego su se Njegove usne tiho micale izgovarajući najvrjedniju molitvu za svakog čovjeka koji prema Njemu diže pesnicu i izgovara psovke. Osuđeni Bog je i sada bio spreman spasiti i sada je bio spreman zagrliti i zaštititi i sada je bio spreman prihvatiti nestalnost svakog čovjeka. Znao je da se ljudski poklik odobravanja tako lako može pretvoriti u poklik odbacivanja i osude. To su Njemu učinili!! Cvjetnica i palme i “Hosana, Davidovu Sinu” bili su nedavno, a to su ovi glasovi izvikivali, isti glasovi koji sada gromko, glasnije od svakog zvuka savjesti viču “Raspni ga, raspni”!!!
Kriste, i mi smo bili na improviziranoj pozornici ljudskog prava i interesa. Stavili su nas na tezulju i našli da im naša težina i postojanje smeta. Ono što smo bili, što smo imali, što smo davali, bila je prevelika smetnja njihovim nadama i nastojanjima. Osudiše nas istim glasom koji je tako lijepo znao odobravati i prihvaćati. U njihovim očima više nije postojalo razumijevanje koje bi bilo spremno pustiti da živimo, nego destruktivnost i uništenje izlazilo je iz tog pogleda. Osuda koju smo primili stvorila je rane, koje često puta ne znaju izgrađivati, nego nas tjeraju da i mi stisnemo svoju pesnicu i bezobzirno odgovorimo na glas mržnje prema njima, prema svom bližnjem, prema samima sebi. A Ti si bio spreman oprostiti i opraštao si svakome riječima Ljubavi i Božanske snage. Daj nam te snage da u svakoj ljudskoj osudi pronađemo zrno Božanstva u sebi kojega nam Ti daruješ, da možemo oprostiti. Daj nam snagu praštanja i sada da možemo rasti u nesebičnosti prema svakome i da iskovano sudište na koje su stavili Tvoju Borovicu bude početak novog rasta i začetak jedne budućnosti koja će biti i Tvoja budućnost ovdje u svima nama!!!
2. POSTAJA: Isus prima na se križ
Tamo negdje ispred Pilatove palače kreće povorka prema Kalvariji. Isus je u toj povorci predstavnik milijuna nevinih koji bez otpora prihvaćaju smrt. U toj povorci nalaze se i dva razbojnika osuđena na smrt, ali oni se grčevito opiru svome križu, na koji su po zakonu osuđeni. Oni sami pod prisilom vojnika nose svoj križ. Svjetina sve to gleda, prati i tiho se u sebi smije. Dadoše Bogu plod vlastitog malog srca, koje je iz drveta pokušalo izgraditi odgovor na poziv za vjernost. Dadoše Bogu vlastitu skrivenu sramotu, da Ga natovare i slome. Bogu namijeniše samo dno svakog dostojanstva da Ga povrijedi i vrijeđa bez prestanka. A Bog, protivno svakom njihovom očekivanju, svojim blagim rukama, zagrli sramotno drvo križa i uze ga na sebe, pogleda uperena, ne prema Golgoti, nego prema jednom grobu koji će ostati prazan. U tom križu, oštrih bridova, preteškom komadu drveta, vidio je Tebe i mene i zalijevajući nas suzama i božanskom krvi, počeo nas je nositi prema svom i našem ispunjenju.
Gospodine, gledam cestu punu rupa. Gledam cestu ljudskog života i pored nje odložene mnoge križeve, jer u nama nije bilo ni strpljenja, ni snage, ni vjere, da ih nosimo prema mjestu gdje se Ti nalaziš. Iskovani križ, koji nas spaja s Tobom ostaje nenošen. Ali Ti znaš, kakav je križ Tvojih ovdje! I nas su gledali smijući se, kao uzimamo sramotu na svoja pleća i odlazimo prema nepoznatom, gdje ćemo biti odbacivani, gdje ćemo biti smatrani “građanima drugog reda”, gdje ćemo tražiti komadić ljudske veličine. I nas su promatrali svojim kritičkim okom, kako tiho za sobom ostavljamo svoj Betlehem, svoj Nazaret, svoj Jeruzalem i krećemo prema svom brdu ispunjenja. Tvoj Križni put je bio ispunjenje Tvog božanstva. Naš križni put treba biti cesta na kojoj će naša vjera i ljudstvo rasti. Je li doista tako Isuse? Pomozi da rastemo u skladu s Tvojom veličinom grleći, poput Tebe, sve ono što su nam ljudi namijenili. Pomozi da poput Tebe uvijek vidimo smisao patnje, boli, rana koje nas neprestano peku!!! Ne daj Kriste da i mi odložimo svoj križ, Križ Tvoje Borovice, negdje pored puta!!!
3. POSTAJA: Isus pada prvi put pod križem
Svjetina stoji i upire u njega pogled, a vojnici ga sile da ponese teret koji prelazi granice njegovih tjelesnih moći. Pao je konačno i kroz rulju koja nije imala ni zrno suosjećanja i koja prelako zaboravlja svaku dobrotu koju je nudio dok je bio s njima, prolomi se žamor omalovažavanja “ta zar nije mogao ni sto metara preći, zar je već gotov”. Ali Krist, osjećajući kako znoj i krv cure s njegova lica, još jače zagrli tvrdi komad ljudske sebičnosti i počne se polako dizati. Svjetina je ušutjela susprežući dah iznenađena snagom volje osuđenoga, koji je počeo još jače grliti svakoga od njih. Kada je ustao, pogledao ih je pogledom koji daje smisao i snagu pobjede, ali taj pogled ni tada nije osuđivao, nego je još više ljubio. To ih je zbunjivalo, to ustajanje je u njima počelo rađati sumnju u vlastitu osudu koju su tako zdušno dali spasitelju.
Kriste, u svome srcu sada gledam prvu vatru koja je Tvojim mjestom harala. Ta je vatra prvi pad Tvoga srca, Tvoje Borovice. Poput Tebe noseći križ vlastite stvarnosti i vlastitog napora traženja ljudske veličine, prva je vatra prijetila da pad koji je ona donijela doprinese tome da nikada ne mognu ustati. Ubiše Tvog svećenika, narod isprepadaše, a na Tvom brdu dugo nije bilo onoga kojega samo Ti možeš pozvati. Tada su stojeći kraj nas sigurno govorili “bez svećenika, zaboravit će i tko su i što su. Sada smo uspjeli”. Ali snaga nas nije napuštala, jer i u nama je živjelo ono što je bilo u Tebi, što nam nije dalo da ostanemo u prašini poniženja, nego nas je tjeralo da ustanemo i da se odupremo o Tvoju snagu kročeći prema budućnosti s Tobom. Bože, hvala Ti za ustajanje kod prvog pada, hvala Ti za snagu koja nas vodi prema vlastitome uskrsnuću!!!
4. POSTAJA: Isus susreće svoju svetu majku
Mnogi su već odustajali od praćenja osuđenoga i vratili su se svojim kućama. Ali jedna žena je neprestano pratila svaki Njegov teški korak, svaka kap Njegova krvi uzrokovala je njezine nebrojene suze, svaki Njegov uzdah otimao je od nje glas “Sine moj jedini”. I kada se špalir vojnika slučajno razmaknuo, spojiše se dva pogleda koja su se tako ljubila, koja su se toliko nadopunjavala, koja su tako bila jedinstvena i slična. Kolika je bila bol tih dvaju srdaca kod toga susreta. Koliku je bol osjećala njegova majka dok ga je gledala, a nije mu mogla pomoći. Isus je zastao i vidio snagu i majci poručio “Majko, ovako mora biti”. Ali i tada je Krist u majčinom pogledu vidio ono što je i sam imao, a to je ljubav koja je ljubeći odgovarala na svaku mržnju, koja je imala toliko strpljenja čekati. Majka je znala da nije izgubila sina, Majčina vjera nije bila manja, nego je rasla šireći Njezino srce koje će biti spremno svakoga voljeti, svakoga zagovarati i za svakoga moliti!!!
Majko, hvala Ti na krilu u kojem smo uvijek imali mjesta. Majko, hvala Ti za ruke koje su za nas neprestano sklopljene bile. Majko, hvala Ti za srce koje nas bez granica voli i nosi u sebi. Hvala Ti za svaki korak kojim se nalaziš na našim križnim putevima, ne ostavljajući nas ni trenutka same. Vjerojatno će nam naša budućnost donijeti nove križeve pod kojima ćemo stenjati i krv liti. Možda će nam vjera postajati manja, kada shvatimo da su nam naše ruke slabe, a ljudske moći premale!!! Ne dopusti Majko da i u toj i takvoj stvarnosti zaboravimo da Ti uvijek stojiš na svakom križnom putu, svakog čovjeka. Ne dopusti majko, da zaboravimo da si Ti majka Borovice!!!
5. POSTAJA: Šimun Cirenac pomaže Isus nositi križ
Zadubljen u vlastite misli nije primjećivao veliku kolonu naroda i rimska koplja koja su stršala nad glavama ljudi. Žurio je pobjeći od popodnevne žege i doći kod obitelji za koju je živio. Ali, kada je htio proći pored kolone ljudi, ugledao je čovjeka oblivenog krvlju, kojega šibaju i obasipaju mnoštvom psovki. Stresao se pitajući samoga sebe ta što je zgriješio. Taman kada je kolona lagano prolazila, osjetio je glasno naređenje vojnika da pomogne nositi križ osuđenome. Nije imao kud pobjeći i počeo je sam sebi predbacivati zašto je baš ovuda morao proći, što će mu reći mještani i oni koji ga budu vidjeli. U svome životu je vidio dosta prekaljenih razbojnika koji su na sličan način, poput ovoga čovjeka, završavali. Očekivao je da će i ovaj čovjek imati pogled pun praznine, poput tih razbojnika. Ali, dovoljan je bio mali trenutak, da shvati da je ovaj čovjek nešto sasvim drugo. Njegov pogled je bio drugačiji, imao je neprolaznu poruku, Njegov pogled je ispunjao bezbrižnošću svakoga prema komu je bio uperen. Iako je ispočetka bio suzdržan u nošenju tuđega križa, ispunjen snagom darovanom u samo jednom pogledu Boga još jače je zagrlio križ i još više nastojao pomoći tom čovjeku. Vojnici su vidjeli da je pomaganje preraslo svaku mjeru, te su ga sa istim psovkama s kojima su ga natjerali da nosi križ, otjerali od tog događaja. Ostao je dugo gledati za tužnom povorkom i polako vraćao svoj život unazad. Otišao je kući s odlukom da bude još bolji otac koji će u sebi sakriti svaku sebičnost prema svojoj djeci. Otišao je kući s odlukom, da će od sada biti bolji čovjek.
Bože, mnogi su ljudi svraćali u Tvoje mjesto i vidjeli težinu života s kojim se tvoji susreću. Vidjeli su toliko oduzimanja osnovnog prava od Tvojih. Pokušali su i oni biti Cirenci i pomoći nositi križ Tvoga mjesta. Zato Ti hvala na Tereziji Pfander, hvala Ti na Pierluigiju, hvala Ti na našem kardinalu, hvala Ti na svim organizacijama i dobrim ljudima koji su zabranili makar i jednoj suzi Tvoga Borovičana da padne. Ali, da li smo spremni mi ovdje jedni drugima pomoći nositi njegov križ, ili ćemo pobjeći tiho od kolone i zvuka biča koja javlja da se tu jedan križni put događa. Da li smo spremni odvojiti i jednu minutu svoga vremena, da drugome pokažemo koliko vrijedi. Kriste, daj nam ruke dovoljno snažne da ponesu i tuđi križ, daj nam srce dovoljno veliko u kojem neću samo ja postojati, nego ću moći i drugoga staviti. Daj nam oči vjere Isuse koje će tražiti kolone tuđeg križnog puta, da i mi drugima možemo biti Šimuni Cirenci!!!
6. POSTAJA: Veronika pruža Isusu rubac
Među tolikom svjetinom koja je nijemo zurila u Isusovo krvavo i iznakaženo lice lice našla se jedna žena koja imala ljubavi i hrabrosti približiti se onome koga su svi prezreli. Kolika je to bila ljubav, kolika hrabrost!!! Ljubav je bila veća od straha i od ljudskih obzira. Pružila je Kristu rubac i obrisala je njegovo sveto i prelijepo lice. Nije se ni u snu nadala da će toliku i takvu nagradu dobiti. Stisnula je sliku otisnutu u rubac na svoje srce i nastavila je tražiti takvo lice u drugima da ga može očistiti. Veronika se nije mogla pomiriti s time da je spasitelj ostavljen od svih, da su ljudi sada spremni samo pogrđivati Ga i nanositi mu rane, nego je probila kordun vojnika i vođena vjerom pomogla nakratko svome Bogu.
Kriste, gledam ljude i u sebi gajim Tvoju istu sliku uskrsnuća, u kojem je Tvoje lice isto, u kojem je proslavljeno. Ali takvog lica u ljudima nema. Na njima je Tvoje krvavo i iznakaženo lice, na kojem se zrcali strah i neizvjesnost. I Tvoja Borovica je tražila Isuse čistoću proslavljenja. Ali nikada do njega nije mogla doći bez krvi, bez odbacivanja, bez pogrda, bez omalovažavanja, bez udaraca bičem. Ranjavali su je bezobzirno, znajući da se njezin plač neće moći čuti, da se njezina krv neće moći vidjeti, da će njezino krvavo lice uvijek biti zaboravljeno na dnu ladice nekog od svjetskih moćnika. Za svaku ruku i svako srce, koje je bilo spremno probiti nametnutu barijeru zaboravljenosti, Hvala Ti Gospodine. Ali, daj i nama da počnemo u drugima vidjeti krv vlastite patnje i da budemo spremni obrisati je i ugledati Tebe, čistog i proslavljenog. Daj da lice Tvoje Borovice Kriste bude poput Tvoga na dan uskrsnuća!!!
7. POSTAJA: Isus pada drugi put pod križem
Ona dvojica razbojnika nose svoj križ bez problema, a Krist pada već drugi put. Ali njega tuku, sva pažnja vojnika i sinedrija je usmjerena na njega. Pogrde ne prestaju, pljuvanje je konstantno a psovanju nema kraja. Koliki je to napor da se ni uz najjaču volju nije mogao održati na nogama. Neki možda imaju sućuti prema njemu, ali ništa ne poduzimaju da bi mu pomogli. Da li je slabost njegovog tijela uzrok da opet pada pitali su se, ali nisu znali odgovor. Isus je znao. I odgovorio je svojim ustajanjem. Taj križ nije samo komad drveta, nije samo kazna koju ljudi mogu nekome namijeniti, u njega je natovarena svaka mržnja ljudskog srca, svako odbacivanje Boga, svako ignoriranje poziva na slobodu. I Isus opet grleći križ ustaje i lagano ga poljubi, jer je u njemu vidio i Tebe i mene i Tvoj i moj spas.
Kriste, drugi pad Tvoje Borovice bio je nakon prve vatre. Pod krinkom bratstva i jedinstva počela se graditi samo ljudska budućnost.. Samo je cigla, zgrada, pruga, rudnik i ono što čovjek svojim rukama može napraviti bilo važno. Duša, Bog, Crkva, Tvoja Euharistija bila je nevažna i zatirana. Padali smo, uplašeni uskraćivanjem ljudskog prava i komadića kruha za svoju djecu. Tvoji svećenici, Tvoji vjernici su bili odvoženi u zatvore i premlaćivani čekali izlazak. I pred njih su se stavljale ljudske rukotvorine da im se poklone i da se te stvari priznaju božanstvima, kao što su radili i prvim kršćanima. Krišom smo dolazili pred Tvoj oltar moleći se Tebi, dok zbog straha nismo prestali dolaziti. To je naš i Tvoj Kriste drugi pad, ali ustali smo noseći rane od tog događaja. Znali smo da ljudsko bez Boga ne može ostati i da će biti srušeno istom prizemnom snagom kojom je i sagrađeno. Daj Gospode, da sve što danas i sutra budemo radili, bude i Tvojih ruku djelo, zajedno s nama Kriste izgrađuj našu budućnost!!!
8. POSTAJA: Isus tješi Jeruzalemske žene
Isusova ljubav prema ljudima bila je uvijek beskonačna, I u najtežim trenucima njegova križnog puta, ona je postojala. Nije bilo nikoga da ga tješi, da mu pomogne. Iako mu ruke nisu mogle dati blagoslov, jer su grille teško drvo križa, iako mu noge nisu mogle ići prema unesrećenome, jer su mu drugi nametnuli pravac, njegove oči su neprestano tražile one koji ga trebaju, njegove usne su neprestano izgovarale molitve za sve ljude na svijetu. I Krist ugleda žene, majke, koje nisu mogle suspregnuti plač za njega. Ali ne, Isus i tada ne misli na sebe, nego njima upućuje riječ snage i poruke. Neka svojoj djeci ne prestanu govoriti o Bogu koji ih voli, neka svoju djecu odgajaju tako da njihov život uvijek bude spreman ići prema Nebu kamo ih i on vodi. Neka, suze koje sada liju za njega, sačuvaju za dane kada će suze itekako biti potrebne. I tada Bog ne misli na rane i bol, nego govori majkama riječi njihova ispunjenja i nade.
Gospodine, hodajući teškom stazom vlastitog stratišta čuo si plač koji je Tebi bio upućen. Čuo si razumijevanje onih koji su vidjeli Tvoju patnju i suzom pokazali da te razumiju. Hodajući putem svoga križnog puta i Borovica je lila krv vlastite sramote i beznađa. Tukli su je nemilo i nastojali iz nje istjerati njezin identitet i njezinu vrijednost. Njezina krv, znoj i suze padale su na zemlji koja ih je upijala i nikoga nije bilo da vidi taj neprocjenjivi dokaz njezine patnje. Ostajala je zaboravljena plačući i tražeći nekoga tko će biti spreman prići joj. Gospodine, ne daj nikada više da ostanemo zaboravljeni. Ne daj Gospodine da naša suza ostane neprimjećena ispod pete moćnika. Daj Gospodine da se glas Tvoje Borovice vine do svakog srca i da se Istina nikad ne ispričana, jednom ispriča!!!
9. POSTAJA: Isus pada treći put pod križem
Ponovno je kolona stala. Ponovno je pao pod teretom svoga bremena. I ovaj puta nema nikoga da mu priđe, da mu pomogne, nego su i sada očima punih prazne znatiželje promatrali, da li će ustati. Ljubav čovjeka prema neizmjernoj ljubavi Božjoj potpuno je zatajila, prevladala je mržnja i oholost. Isus, gledajući lokvu krvi koja ispod njega ostaje, osjećao je svaki rast tereta na njegovim leđima, koji svakim padom biva još veći i nesnošljiviji. Rulja je bila sigurna da sada neće ustati, uspio je kod prethodna dva pada, ali ovo je dosada najteži trenutak. Preteška je kazna stavljena na pleća ovoga čovjeka, prevelika je mržnja upućena prema njemu. Krist je čuo glasove koji su šaputali “sada je gotov”, počeo je sakupljati svu ljudsku snagu i lagano ustade i pogleda na Golgotu koja je sada bila blizu. Svojim usnama blagoslivljaše najvrjednijim riječima svakog čovjeka koji ga je pratio, svake ruke koje su ga tukle, svako srce koje je bilo zatvoreno za njega!!!
Kriste, treći pad Tvoje Borovice, bila je nedavna vatra, krv, suze, progonstvo, ubijanje, udaranje. Mržnja, koja nije dala Tvojim nogama da koračaju, koja je teško breme svoje destruktivnosti stavila na Tvoja pleća, došla je i ovdje. Uništavala je svaku ljudsku nadu, gazila preko ljudskih bića, oduzimala svako ljudsko dostojanstvo. Njezin strašni pir ostavio je pustoš i prazninu i ničega nije bilo ovdje. Mržnja je likovala, jer je vjerovala da je sada uspjela u svom naumu, da Tebe, Tvoju Borovicu i Tvoje izbriše sa lica zemlje. Ali, poput Tebe, gledajući vlastitu krv na zemlji i Borovica poče ustajati, odupirući se o Tvoje ruke i gledajući mržnji u oči nasmije se i poče u novi život. Isuse, ustajanje Tvoje Borovice još traje, hoće li ustati i biti spremna nasmijati se radosti života. Ti joj Spasitelju daruj snagu i pobjedu nad svakim padom!!!
