Molitvu „Životna istina“ koja je svaku večer bila na usnama mnogih borovičana držala nas je u pripravnosti za „sestricu smrt“. Ovu molitvu naučili su nas naši pučki misionari koji su svojom jačinom glasa željeli, a mogu reći i uspjeli, usaditi je u naša srca.
Naučili smo je napamet i postala je naša svakodnevna molitva koja nas drži u duhovnoj budnosti, svjesni da se sve jednom svršit mora, ma koliko ovaj zemaljski život trajao, ali vječnost ostaje.
S vjerom u vječni život, svršila je svoje zemaljsko putovanje u 96 godini života, naša draga pokojna tetka Luca Kostić (Mijačeva).
Prije tri godine našoj mrežnoj stranici dala je intervju o svome životu.
Upitana: Kako provodi svoje staračke dane? Odgovorila je da vrijeme provodi u šetnji
a najviše da moli Boga.
Zato mi koji smo je poznavali od djetinjstva i koji smo vezani krvnom vezom, možemo svjedočiti da je pokojna tetka Luca, bila žena vjere i potpunog predana u Božje ruke.
Bila je pobožna žena, koja je posebno gajila pobožnost Srcu Isusovu. Svakog prvog petka u mjesecu, redovito je pristupala sakramentu pomirenja i sudjelovala na Misi i svetoj pričesti.
Sjećam se kad bismo joj pomagali kupiti sjeno, ili bilo što raditi, na njezinom Cokovcu, kad god bi zazvonilo zvono u podne prekidali bi rad i molili Anđeo Gospodnji.
Plod njezine vjere i molitve je duhovno zvanje, njezine jedine kćeri Mare s.Edite, koju je do kraja svoga života pratila svojom molitvom.
Poštivala je i voljela sve svećenike, redovnike i redovnice iz Borovice. Zato su vrata njezine kuće uvijek bila otvorena za župnike koji su rado kod nje navraćali.
Radovala se svakom novom duhovnom pozivu iz Borovice i pratila ga molitvom.
Redovito se odazivala na pozive za slavlje redovničkog zavjetovanja.
U sjećanju mi je ostala jedna zgoda iz Šibenika, kada smo s.Jozepka i ja imali svoje prve zavjete. Pozvali smo tetku kojoj nije bilo teško doći iz daleke Borovice u Šibenik da uzveliča naše slavlje. Bila je u borovičkoj nošnji, šetajući kroz šibensku kalalargu mnogi su turisti fotografirali njih žene u nošnji, a tetka je duhovito dobacila, oni bi nama trebali platiti što nas fotografiraju, na što smo mi svi gromoglasno nasmijali kao da smo na varošma.
Bog joj je bio milosrdan i u teškim danima progonstva, kad je svoje staračke dane provela u zajedništvu sina Ilije i nevjeste Josipe, koji su joj do zadnjega dana njezinoga života iskazivali poštovanje i ljubav.
Koliko god ovaj zemaljski život bio dug, mi smo putnici na zemlji, i moramo prijeći na drugu stranu obale gdje nas čeka neprolazni-vječni život.
vječna slava spašenima, vječna muka za sve zle.
Raspeti moj Spasitelju duši mojoj sada daj
pokajanje, oproštenje,
Poslije smrti vječni raj:“
Neka je dobri i milosrdni Bog nagradi vječnim životom i primi je u svoje kraljevstvo.
s.Klara Pavlović
