Pjesma o Borovici Viktora Drene
O, Borovice mila,
u tebi su mnoga djeca vodu pila,
sretna i vesela bila.
U miru život tekao
i kruh se za obitelj pekao.
Unuk djedu tajnu rekao,
samo je dušman svoje čekao.
U lipnju devedeset treće
Armija BiH kreće.
Sebi za cilj meće
da od Borovice naprave groblje veće.
Tvoji Borovičani borili se za te
u nadi da otjeraju Turke odatle.
Nema većeg posta
neg' kad sin bez oca osta.
Borovičani na umoru mole se i tuže,
al' pomoći nema kad i druge slična sudba uze.
Borovica u opkoljenje pade
i Borovičanima da napuste selo, još je davalo nade
jer bi tako izbjegli pokolj
i još druge nebrojene jade.
U listopadu braniteljske puške staju,
narod borovički sav u vaju,
napuštaju selo i kreću prema vareškom kraju.
Oj, Bože, strahote ove,
balijinske opet gaze noge
po zemlji borovičke gore.
Kradu, odnose stvari,
za osvetu dušman cijelo selo spali
da se Hrvat, borovički sin,
nikad više u svoje ne vrati.
I tako se odigrala povijest tužna:
iako je nekada bilo slavlja,
ona je većinom bila ružna.
O, ljudi, kolike li sreće,
parok Mato svoje stado zaboravit' neće,
već s Požeblja viče:
„Raspršeni borovičke sine,
vrati se u svoje starine!
Bilo je u životima borovičkim mnogo turskih dana
i još drugih kobnih rana,
al' se nikad u Borovičana ne nađe mana,
neg' se u vjeri tražila nada.
Uvijek se Bogu molilo
i svetu misu pohodilo.
Mnogo se djece rodilo
... da bi se sve to sad izgubilo.
Zato, divni borovički sine,
vrati se ovdje,
u borovičke nebeske visine!“
Pjesmu skladao: Viktor Dreno
(*pjesma posvećena ocu Zrinku)