O prvim povratnicima na Osredak – Anti Matiću i njegovoj supruzi Ljubi – te o svim poteškoćama kroz koje su prolazili, već smo izvještavali. Prvi zapis bio je prije 101 mjesec, u broju 216. Pratili smo razvoj situacije i kad su još bili bez kuće pa živjeli u maloj brvnari koju podigoše sami i kad su godinama nakon toga bili bez električne energije. Ali ne dadoše se pokolebati i njihova povratnička priča dobi uspješan epilog.
Nisu osjetili nikakvu podršku raznoraznih međunarodnih organizacija koje su se u godinama iza rata vrzmale okolo i po nedosljednim kriterijima obnavljale ili iz temelja gradile kuće za povratnike, od kojih mnoge međutim ostadoše neuseljene. Općina odnosno općinski načelnik Zdravko Marošević iskaza Matićima razumijevanje kad je napokon stigao priključak na elektromrežu, točnije faktura za priključak. Usput rečeno, obnovljen objekt na Osretku ima još jedan povremeni stanovnik Mato Knežević, pa sijalica zasvijetli i kod njega. Sad kad su elementarne stvari osigurane Matići u svojoj osami vode normalan život, ispunjen radinošću i vedrinom, okolo su vrtovi i oranice, s tim da je sada "kamen u cipeli" prilazni put kojeg unatrag par godina dodatno razgaziše izvođači radova u šumi pa je prilično riskantno zaputiti se do Osretka normalnim putničkim vozilom.
Međutim, ova povratnička priča još ne završava! Anti i Ljubi prije koji mjesec pridruži se sin Ivo, povratnik iz Njemačke. Po odlučnosti na oca i po veselosti na majku, zasićen stresa i iskorištavanja na Zapadu, odlučio se i on na život ispočetka – u svom i na svom. On se naumio baviti stočarstvom i propisno će registrirati obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Bazirat će se, kako kaže, na uzgoj ovaca te je već nabavio (i on vlastitim sredstvima, naravno) 40-ak grla. Pored pramenki pokušava i s pasminom koja je na našim prostorima manje poznata, a to je romanovska. Prednost je ovih drugih što daju više mlijeka, masovnije se janje (do četvoro janjadi godišnje) i što se njihovo meso smatra ukusnijim. Plan je da se stado dalje razmnožava, Ivo ga želi učetverostručiti. Muški janjci redom idu u prodaju i oni će biti okosnica njegove zarade. No, ne teži on nikakvu bogaćenju nego prije svega neopterećenom i zdravom životu uz dovoljno prihoda za održivost svog gospodarstva iz kojeg bi onda financirao i razvijao još neke svoje zanimljive ideje. Njih i ne moramo otkrivati, ali pođe li mu za rukom sve ono što je zamislio imat ćemo kroz par godina još o čemu pisati.
Za rastuće stado treba mu i nova štala, ali zasad su na njezinu mjestu samo kolci koji označavaju kolikih će dimenzija biti i sa strane čeka pribavljena oblovina iz koje treba izraditi brvna. Sve to Ivo prezentira s danas rijetkim seljačkim zanosom (ovo seljački treba razumjeti u pozitivnom smislu te riječi), svjestan koliko je posla pred njim, ali čvrsto riješen da ni iz čega podigne svoje gospodarstvo. I dok govori o tome kao da mu se u očima već zrcale gotove ograde i objekti. Ispaše na Osretku apsolutno ne manjka, mnogo je tu imanja bivših susjeda s kojima je rodbinski vezan i čije dopuštenje ima da sve to koristi, a ograde su među parcelama već odavno nestale.
Gorštački život i biznis što ga je Ivo izabrao ima i svoje manje lijepe strane pa mu teško padne svaki put kad neko grlo ugine, a nedavno se u sve umiješao i medvjed uzevši dvije ovce sebi za objed. Pas ovčar obavlja svoje zadaće, ali za izlazak na crtu medvjedu nije dorastao. Ubacuje se u kadar s Ivom, da se i njega ovjekovječi, a i predstavnica kozjeg stada se također priključuje, tako da se ova priča i njih mora dotaknuti. A iznimno zdravo kozje mlijeko izravno s osredačkih proplanaka putem društvenih mreža propagira Ivina sestra Snježana, koja je također fotoentuzijast pa dok je i ona tu kod roditelja koristi priliku da lovi kadrove (bilo je malo teže odabrati samo par njih, u svakom slučaju zaslužuju prostora). Tu su i Snježanina djeca, sinčić Romeo i kćerka Iva (koju smo spominjali i ranije, u par navrata). A iza novosagrađene kuće nalazi se onaj kućerak u kojem je započeo povratnički život na Osretku i koji će bezmalo postati spomen-dom, no za sada je to recimo vikendica s bajkovitim pristupom u potkrovlje.
Da se još zaključno vratimo Ivinim planovima. On će se, dakle, registrirati i čekat će ga naravno zagrljaj poreznika. No, trebali bi ga na sličan način dočekati i u općinskoj službi nadležnoj za poljoprivredu. Ivo je informatički pismen i najmanje što se može jest dojavljivati mu na mail adresu o natječajima za poticaje stočarstvu. On naglašava da svoj biznis plan nije uopće zasnovao na bilo kakvom start paketu i traženju pomoći nego se želi sam dokazati, a mjerodavni bi to trebali prepoznati i poduprijeti. Kaže da bi mu u ovoj fazi najveći poticaj bio oko subvencioniranja troškova veterinarske službe odnosno cijepljenja grlâ. Mi evo prenosimo pa ako bi za to postojao modus i dovoljno sluha za tako zagrijanog stočara onda ovaj zapis ne bi bio samo za čitanje, ili možda za čuđenje nad Ivom, nego bi tek tada dobio pravu poentu.
P.S. Hvala šumaru Čedi Jurkiću (iz Vijake) koji je dao doprinosa izradi ovog priloga.
M. Marijanović