Zovem se Zdravko Nikolić, rođen sam 07.02.1972. godine u Varešu, u brojnoj obitelji. Bilo nas je devetero djece. Jedan brat je umro s pet godina, a drugi kad je imao godinu dana. Tako nas je danas sedmero: tri sestre i tri brata.
1. Kako ste gospodin Zdravko, kako zdravlje?
Hvala, dobro sam. Imam malih poteškoća sa zdravljem, posljedica ranjavanja, ali Bogu hvala sve što sam prošao to je iza mene i bitno je da se danas osjećam sretno i ispunjeno.
2. Može jedna Vaša šira biografija?
Zovem se Zdravko Nikolić, rođen sam 07.02.1972. godine u Varešu, u brojnoj obitelji. Bilo nas je devetero djece. Jedan brat je umro s pet godina, a drugi kad je imao godinu dana. Tako nas je danas sedmero: tri sestre i tri brata. Živjelo se teško i nismo imali previše, ali imali smo dovoljno, Bog je uvijek proviđao. Dosta smo radili na njivi i sa životinjama. Sve to nas je činilo više složnom i ispunjenom obitelji. Radovali smo se malim svakodnevnim stvarima. Roditelji su nas odgajali u vjeri. Jedna sestra mi je časna sestra u redu Kćeri Božje ljubavi. Završio sam srednju Rudarsku tehničku školu. U Borovici sam živio do 18-te godine, dok nije počeo rat. Da bi izbjegao služenje ondašnje JNA vojske s nekoliko prijatelja pobjegao sam u Hrvatsku i prijavio se u Hrvatsku vojsku.
3. Ranjeni ste u Dubrovniku, da li imate posljedice ranjavanja i danas?
Da, bio sam u Hrvatskoj vojsci od 1991. godine kad je počeo rat. Ranjen sam kod Dubrovnika 24.07.1992. na par mjesta po tijelu, a najviše mi je stradala noga. Danas sam invalid 60 % i imam zdravstvene probleme s nogom.
4. Znamo da ste bili u zajednici Cenacolo. Možete nam reći kako ste tamo dospjeli, što Vas je natjeralo da to probate, a što da prestanete?
Da, bio sam u zajednici Cenacolo četiri i pol godine. Bio sam ovisnik o heroinu osam godina. Došavši u Zagreb sa 18 godina i pošavši u rat bio sam pun strahova, nesigurnosti, odvojen od obitelji. Tražio sam sigurnost u pogrešnim stvarima. Malo pomalo ulazio sam u društvo koje je nalazilo izlaz svih problema u drogi. Prvo sam probao travu koja mi je dala lažnu sigurnost, tj. radost. Malo pomalo tonem sve dublje, stavljam na sebe razne maske i skrivam se. Lažem sam sebe i druge oko sebe tonući još dublje u smrt droge. Tako dolaze druge i teže droge – heroin. Mislio sam da heroin rješava sve moje probleme, jer mi je davao lažne osjećaje dok je droga djelovala i tako me zlo uzima sve više i heroin me uzima još dublje da ne vidim izlaz iz toga. Počinjem se mijenjati, mijenja se moj izgled, obitelj primjećuje. Moja sestra koja je časna u to vrijeme je bila na službi u Zagrebu i tako je čula za zajednicu Cenacolo. Tako uz potporu obitelji i naravno Božju pomoć odlučujem se za zajednicu Cenacolo. Nakon odlaska na kolokvij koji su pripremali mene i moju obitelj na ulazak, uz pratnju obitelji ulazim u zajednicu. Tako počinje moj put iz tame u svijetlo. Uz pomoć anđela čuvara vraća mi se osmijeh na lice. (Anđeo čuvar je momak koji je već neko vrijeme u zajednici i bio je u istom problemu kao i ja.)
U školi života ponovno se učim moliti, učim biti ponizan, prihvaćati, praštati, slušati, učim ljubiti i darivati. Malo pomalo upoznajem Isusa koji me ozdravlja i otvara mi oči: „ISUSE DAJ DA PROGLEDAM!“ Tako postajem novi čovjek koji se zna radovati jednostavnim i malim stvarima. Učim se prepuštanju providnosti Božjoj. Mi u Cenacolu živjeli smo od rada ruku svojih i od molitve, i naravno od providnosti Božje. Tako upoznajem da jedini pravi put je put sa ISUSOM koji je uskrsnuo u mom životu. Isus je rekao „JA SAM PUT, ISTINA I ŽIVOT“ i taj put danas želim slijediti. Hvala Isusu što me izveo iz tame i darovao mi novi život.
5. Kada i kako ste upoznali svoju suprugu? Da li je njezin put isto kao Vaš ili ne?
Nakon izlaska iz zajednice Cenacolo želio sam osnovati obitelj i molio sam da mi Gospodin providi jednu djevojku Upoznajem svoju suprugu koja se zove Đeni Karmen u prostorijama crkve sv. Duha, gdje smo nekolicina momaka i djevojaka koji smo bili u zajednici i nakon zajednice odlučili da se nalazimo svake subote na molitvi krunice, da pročitamo riječ Božju i podijelimo naše osjećaje kako smo to naučili u zajednici. I još uvijek se nalazimo. Moja žena isto je bila u Cenacolu 6 godina. Ona nije bila ovisnica. Ušla je u zajednicu da bi upoznala svoga polubrata kojega nije vidjela 13 godina. Njen brat je bio ovisnik i liječio se u zajednici. Sada smo u braku jednu godinu i imamo dijete, malu Klaru od dva i pol mjeseca. Bogu hvala za sve ove darove što mi daje.
6. Što kažete za osnivanje ZZB i koliko posjetite svoju rodnu Borovicu?
To je nešto prekrasno da ima ljudi koji misle na svoje rodno mjesto. Kako je bio rat samo sam jednom bio u Borovici. Sve je srušeno, danas tamo nemam ništa, ali moram priznati da me je malo sram kako nemam osjećaj za svojim rodnim krajem.
7. Što Vi danas činite za Borovicu, Borovičane i što ste spremni za rodni zavijač pridonijeti, odnosno za rad ZZB?
Danas ne činim ništa za Borovicu. Nisam baš upoznat sa ZZB sigurno zbog svoje nebrige.
8. Što danas radite i čime se bavite, gdje živite…?
Danas sam usmjeren na svoju obitelj. Uključio sam se zajedno sa suprugom na neokatekumenski put i viđam se s ljudima koji su bili u zajednici Cenacolo, kao što sam prije rekao. Danas sam u invalidskoj mirovini i živim u Zagrebu.
9. Koji je Vaš prijedlog ili mišljenje vezano uz Borovicu i Borovičane – što činiti i kako povezati Borovičane?
Borovica je moje rodno mjesto i ne mogu je nikako zaboraviti. U Borovici sam odrastao i dobio temelje za život. U Borovicu sam rekao svoje prve riječi, napravio svoje prve korake… Volio bih da se izgradi što je srušeno i da zaživi kao prije organizacijom susreta, zajedničkim druženjem.
10. Koji je danas Vaš životni moto? Vaša preporuka za Borovičane i ostale ljude dobre volje?
Danas kad sam upoznao Gospodina želim se prepustiti njegovoj volji i biti otvoren životu. Pa poruka za svoju braću i sestre Borovičane – poručio bi ono što i sebi: da svaki dan treba započeti s Gospodinom; samo sa Isusom koji je ljubav možemo nositi svoje križeve. Gospodin svakome daje koliko možemo nositi. I svim ljudima dobre volje poručujem da mole krunicu kako se je molilo u svakoj borovičkoj kući. Hvala.