Gledam kroz prozor nakon svete Mise Mandušu, Luciju, Nevenku, Anđu iz Kreme, Janju, teta Anu, Ivku i druge žene u ovo ponedjeljsko jutro kako sretne, unatoč dosadnoj kiši, odlaze svojim kućama zadovoljne što su i danas s Bogom započele dan.
Iako im je ponekad Požeblje predaleko za njihove umorne staračke noge, one će dolaziti na svetu Misu, svjesne da će sve ono što im se nakon Presvete Liturgije može dogoditi biti Božjim blagoslovom ispunjeno. Svakog jutra gledam te anđele i nastojim na njihovom primjeru učiti da život koji one žive, jest život koji se daruje i koji je blagoslov. A to bi u konačnici trebao biti svaki život.
Sjedim u župnoj kući i gledam kako sat na zidu otkucava već treću godinu mog boravka u Borovici. Kroz glavu mi prolaze svi događaji u te tri godine koje sam proživio s mnogima u zajedništvu. Prva moja riječ jest HVALA Vam na svakom daru za vraćanje Isusa u Njegovu crkvu, HVALA Vam na svakom poticaju oživljavanja da SRCE BOROVICE PROKUCA SNAŽNIJE OD SVAKE DESTRUKCIJE. Bez Vas i Vaših dolazaka situacija u našoj Borovici bila bi itekako teža.
Slegli su se dojmovi proteklog susreta Borovičana u Beču kojega smo zajedno proslavili pogleda uperenog prema našem brdu. Moji dojmovi su izuzetno pozitivni, jer se tema Borovice itekako aktualizirala. Prije svete Mise odigrao se turnir i iako je OPET Blaženkova ekipa zasluženo pobijedila, bilo je lijepo vidjeti da se tamo pojavila i jedna ekipa iz Jelašaka. Čak je i jedan Pruđanin igrao za Borovičane, a i župnik je Pruđanin. Zajedništvo koje se odvijalo na nogometnom terenu, premjestilo se prema svom vrhuncu na svetoj Misi. Govorio sam u propovijedi o našoj Borovici i našem raspoloženju srca da joj pomognemo. Molitva koja je ispunjala tišinu bogoslužnog prostora bila je tako očita, da ljudske riječi skoro i nisu bile potrebne, jer je molitva bila zajednička i jedinstvena. Na svetoj Misi zajedno sa župnikom bio je i naš pater Pero Nikolić, koji unatoč svojim obavezama pronašao je vrijeme za dolazak. Nakon svete Mise druženje se premjestilo u dvoranu uz čašicu i šalu. Imao sam priliku i na tom mjestu govoriti o događajima koji su se događali i što nam je činiti dalje. Naš Nikola je govorio o razvoju situacije kako u općini, tako i u mjesnoj zajednici. Najvažnije je da je najavio početak gradnje asfalta u našoj Borovici, a to se i obistinilo. Svaka riječ i misao spajali su se u jednu temu, a to je da se lijepe stvari događaju za unapređenje života najljepšeg mjesta na svijetu. Ovim putem se zahvaljujem Zoranu Nikoliću, Nevenku Šimiću, Ferencu i Tihomiru Djakoviću, Stanku Nikoliću, Rafi i Anti Nikoliću i svima koji su doista nastojali učiniti da susret Borovičana u Beču prođe u radosti i veselju. Na tom susretu sakupljao se prilog za izgradnju Prezbiterija u našoj crkvi, kojega je sakupljao Zoran Nikolić, a o tom ću Vam pisati na drugom mjestu. Svaki susret koji se događa izvan Borovice jeste priprema susreta nas za naš patron u Borovici i zato Vas pozivam, dođite k svojoj majci, dođite u rodno mjesto, jedino mjesto na kojem niste stranci i doseljenici.
Prije mjesec dana posjetio nas je naš kardinal sa sedmoricom maturanata iz sjemeništa u Travniku i obavili su duhovne vježbe. Iako nas vrijeme i nije najbolje služilo, maturanti i kardinal su ostali oduševljeni trodnevnim boravkom na Požeblju. U razgovoru s kardinalom obavijestio sam ga o svim događajima koji se poduzimaju i iako u našem nadbiskupu imamo izuzetnog prijatelja svakog Borovičana koji je puno obaviješten o svemu, bilo je lijepo slušati Njegove očinske savjete o svemu. Tri dana je kardinal slavio svetu Misu s našim Borovičanima i na svakom misnom slavlju upućivao je Riječ Istine iz svetog Pisma. To je veliki događaj za našu župu, koja je počašćena boravkom tog velikog čovjeka u našoj zajednici. Samo petnaest dana nakon boravka sjemeništaraca i kardinala u Borovici, kardinal je opet došao s članovima Ordinarijata na jednodnevni izlet. Lijepa je njegova rečenica: „Eto vidiš župniče da sam se navadio dolaziti!!!“ Taj dan smo proveli u radosti i sa poduhvatom odlaska na Lipničko Brdo zajedno s kardinalom koji me je oduševio i sa kondicijom i sa voljom, jer je stigao do samog vrha. Borovica je u srcu našem pastiru, jer znam kako mu je teško pronaći slobodno vrijeme za bilo što, a pronašao ga je za Borovicu i Borovičane. Siguran sam da će naš kardinal uvijek imati vremena za Borovicu i njezine ljude, od srca mu hvala za to.
Mnogo je događaja koji su se dogodili i koji se događaju u našoj Borovici. Svi ti događaji govore u prilog jednoj činjenici i stvarnosti. Borovica nije zaboravljena u srcima ljudi koji je vole, pritom mislim na našu majku Thereziju, Hrvoja, Pierluigija i mnoge druge. Hvala Nebesima na svakom čovjeku koji dođe u Borovicu i pomogne bilo čim. U ovom tekstu sam tako puno spomenuo riječ „BOROVICA“ da graničim sa svakom ljepotom dobrog teksta i ulazim u opasnost puke gramatičke pogreške, ali neka ovaj tekst i nije lijep i nije lako čitljiv ako se u njemu kristalizira moja osobna ljubav prema mjestu gdje sam župnik.
DRAGI MOJI BOROVIČANI!!! Doći će dan radosti, kada će zvona sa crkve Preobraženja Gospodinova označiti konačnu pobjedu ljubavi nad zlom, ali trebamo svaki sebi postaviti pitanje: KOLIKO JE MOG VREMENA, SNAGE, VOLJE, LJUBAVI, UGRAĐENO U TU LJUBAV ČIJI DAN SLAVIMO??? Borovica je Tvoje mjesto Borovičane koje te treba da kročiš živeći jer i ona živi. Nemojmo je se sramiti, nego dajmo da se ponosimo ponovnim životom kojega sam i ja I TI BOROVIČANE I BOROVIČANKO udahnuli svojim nesavršenim ljudskim snagama. S pozivom da dođete u najljepše mjesto na svijetu, od srca Vas pozdravljam ma gdje bili zazivajući na Vas i Vaše obitelji obilje Božjeg blagoslova.