Kroz glavu mi prolaze slike praznine i pustoši, pa sam sebi postavljam pitanje imaju li te slike ikakve veze sa zbiljom u kojoj živimo ? Pogledam kroz prozor, prošetam po našem Požeblju i u srce mi uđe nekakva toplina, koja lagano izbriše svaki ružan osjećaj. Pitanja više nema, jer odgovor u cijeloj svojoj raskoši stoji preda mnom, jer praznine više nema, a pustoš je davno ustuknula pred konstruktivnošću koja pobjeđuje.